Poslovni vijek nogometnih djelatnika, nije nikakav tabu, ne traje dugo na istom mjestu. Rijetke su iznimke u svijetu nogometa, a ništa drugačije nije ni u Hajduku. Nedavna promjena na klupi otvorila je još jednom više puta korištenu nabrajalicu imena koja su se mijenjala na Poljudu u funkciji glavnog trenera. Promjena je bilo puno, a zasad stopostotni mandat, u nadi navijača da se tako i nastavi, započeo je Mislav Karoglan.
U nešto manjem broju kroz noviju povijest mijenjali su se sportski direktori, oni koji ih uglavnom imenuju. Kad bi se osvrnuli samo na period od posljednjih desetak godina, točnije od početka 2012. kad je otprilike počelo vrijeme koje bismo kolokvijalno mogli nazvati erom Našeg Hajduka, na toj funkciji radilo je sedam različitih imena (jedno još uvijek radi). Kako se u tom periodu radilo na financijskom i organizacijskom razvoju te putu pune transparentnosti, tako se tražila dobitna formula i za onaj sportski segment, tj. sportski rezultat.
S odmakom od nešto više od deset godina, Hajduk nikad nije bio bliže u tom periodu onom što navijači čekaju dugih 19 godina, a to je titula prvaka. U posljednjih desetak godina dugom cestom prema tom cilju sportski dio kluba vodila su četiri domaća imena i tri strana.
Četiri domaća, tri stranca
Eru je započeo Sergije Krešić, koji je na toj funkciji bio 266 dana, a nakon toga ga je naslijedio prvi stranac Jens Andersson. On je radio svega 110 dana u klubu, a pritiskom tadašnje gradske politike zaključio je brzo svoj mandat.
Šveđanina je naslijedio Goran Vučević koji je bio najdugovječnije domaće ime. Bilo je to vrijeme teške financijske situacije kroz koju se prošlo i spasilo klub od stečaja uz pomoć navijača, a Vučević je na mjestu sportskog direktora trajao 813 dana. Period financijske i organizacijske stabilizacije prošli su tadašnji predsjednik Marin Brbić i Goran Vučević kao sportski direktor, a dolaskom novog Nadzornog odbora 2016. godine došlo je i do promjena u vodstvu kluba. Prvo je mandat od mjesec dana imala Marijana Bošnjak, čiji je posao u klubu i do danas ostao enigma, a nakon nje je na čelno mjesto zasjeo tada relativno nepoznati Ivan Kos, koji je dolazio iz Osijeka kao i njegova prethodnica.
Kos je za sportskog direktora doveo Portugalca Marija Branca, koji je dotad imao iskustvo rada u portugalskim, poljskim i rumunjskim klubovima, a danas je sportski direktor turskog velikana Fenerbahčea. Branco je funkciju sportskog direktora obavljao 729 dana, a u vrijeme njegovog mandata Hajduk je bio najbliže nekom rezultatskom iskoraku dotad u spomenutoj eri. Sjetit ćete se onog neprežaljenog finala Kupa u Vinkovcima sa sucima u glavnoj ulozi, a u istoj toj sezoni Hajduk je dugo bio blizu vodeće pozicije do pada u drugom dijelu sezone.
Branca je u ljeto 2018. naslijedio Saša Bjelanović, danas sportski direktor Istre 1961, koji je kao ‘unutarnja rezerva‘ dobio priliku na toj funkciji i na njoj proveo 526 dana. Bjelanović je otišao u studenom 2019. godine, a na njegovo mjesto je došao Ivan Kepčija kao dio „paketa” Marija Stanića. Njih dvojica izdržali su 324 dana, točnije do studenog 2020. godine.
Branco vs Nikoličius
Dolaskom Lukše Jakobušića na čelo kluba dogodila se posljednja promjena na toj funkciji, a jedino u njegovom mandatu imamo kontinuitet upravljanja do te mjere da je i najdugovječnije ime na toj funkciji Mindaugas Nikoličius.
Litavac je stigao u Hajduk iz Gorice početkom siječnja 2021. godine u jednom nezgodnom trenutku kad je upitna bila i Europa, a momčadi je bio nužan remont unatoč činjenici da je budžet bio tijesan. Došao je s iskustvom iz Škotske i Litve, gdje je osvajao trofeje, a u Gorici je sudjelovao u razvoju kluba od drugoligaša do prvoligaša koji se bori za Europu. Baš u trenutku kad je prihvatio Jakobušićev poziv iz Gorice u Hajduk, Turopoljci su na prvenstvenoj ljestvici bili uvjerljivo ispred Splićana.
Nikoličius već 1062 dana radi kao sportski direktor Bijelih, a ugovor mu traje do ljeta 2024. godine i po dosadašnjim rezultatima bi ga trebao odraditi u cijelosti. Po rezultatu je tu je Litavac s dva osvojena Kupa ispred svih, a zanimljivo je kako se njegov mandat često uspoređuje s onim Branca u kojem nije izostao rezultatski iskorak, ali jest sami rezultat.
U mandatu Portugalca promijenila su se četvorica trenera (Marijan Pušnik, Marko Lozo, Joan Carrillo i Željko Kopić), a kod Nikoličiusa je bilo šest izmjena i pet imena (Paolo Tramezzani, Jens Gustafsson, Valdas Dambrauskas, Mislav Karoglan i Ivan Leko). Kuriozitet je da su u njihovim mandatima ostvareni rekordni izlazni transferi kluba za taj period, Nikola Vlašić u Everton i Luka Vušković u Tottenham. Pomalo sličan je bio radni obrazac i u dovođenju igrača koji su stizali u njihovim mandatima, uz naravno i pomoć predsjednika.
Ante Erceg, Zvonimir Kožulj, Marco Futacs, Josip Kvesić, Georgi Terziev, Savvas Gentsoglou, Hamza Barry, Marko Ćosić, Said Ahmed Said, Hysen Memolla, Nacho Maganto, Steliano Filip, Borja Lopez, Mijo Caktaš, Josip Radošević. Adam Gyurcso, Hugo Almeida, Andre Fomitschow, Gustavo Carbonieri, Mario Tičinović, Ivan Pešić i Edin Šehić imena su koja su punila rubriku dolasci u vrijeme Branca što kao slobodni igrači, što plaćenom odštetom ili kroz posudbu.
Ta lista dolazaka je kod Litavca duža, prvenstveno iz objektivnog razloga trajanja mandata. Prije njega je u klub došao Lovre Kalinić, čiji je povratak bio mamac i za neke druge jače dolaske, a na toj listi su Marko Livaja, Alexander Kačaniklić, Marco Fossati, Filip Krovinović, Jan Mlakar, Lukas Grgić, Dino Mikanović, Nikola Kalinić, Gergo Lovrencsics, Josip Vuković, Josip Elez, Ferro, Nikola Katić, Dario Melnjak, Danijel Subašić, Anthony Kalik, Yassine Benrahou, Ivan Lučić, Chidozie Awaziem, Toni Borevković, Agustin Anello, Mihael Žaper, Filip Uremović, Fahd Moufi, Ismael Diallo, Zvonimir Šarlija, Leon Dajaku, Vadis Odjidja-Ofoe i Aleksandar Trajkovski.
Pa na kraju koja su pojačanja i prinove atraktivnija iz ta dva mandata ostavljamo na slobodnu procjenu, ali rezultati su na strani Litavca s dva trofeja u Hajduku i jako dobrom šansom za prvu titulu prvaka nakon 19 godina čekanja.