- Ovo je Hajduk! - orilo se Ženevom čak i nakon uvjerljivog poraza u finalu Lige prvaka mladih. ‘Šaka suza posli vriće smija’, naslov je glasio u tiskanom izdanju Slobodne. Pet primljenih golova protiv AZ-a brzo je palo u zaborav i ostao je samo ponos. Neizmjerni ponos. Tisuće hajdukovaca klicali su ‘bilim tićima’ nakon nevjerojatnog uspjeha i finala Lige prvaka. Ej... Hajduk u finalu Lige prvaka. Uspjeh je to upisan zlatnim slovima u bogatoj povijesti kluba. Ali i onaj kojeg će biti jako teško nadmašiti. Budimirova ‘prgava familija’ uspjela je ‘nemoguće’. Tukla se s velikanima i redom ih bacala na koljena, sve do finala.
Baš danas je godina dana od velikog finala u Ženevi. Finala koje je ušlo u povijest. Ne samo što se Hajduka tiče. Završnica je to koja je na muke stavila čak i UEFA-u. Polufinala i finale obično se igraju na malom stadionu Colovray u Nyonu, nedaleko sjedišta krovne europske nogometne kuće. Jedna je tribina samo na tom zdanju koja primiti može niti 1.000 ljudi.
A hajdukovaca se u Nyon otisnulo skoro pa i 10 puta toliko. Izašao je ususret Bijelima predsjednik UEFA-e Aleksandar Čeferin premjestivši završnicu na stadion u Ženevi. E, onda je to bilo to! Hajdučkom puku inače ne treba veliki povod za euforiju, a zamislite tek što je bilo kada su Budimirova dica izborila polufinale Lige prvaka. Bilo je jasno da će se Švicarska zabijeliti.
Hajdučka godina
Oni koji su imali sreću svjedočiti ovim povijesnim utakmicama znaju o kakvom osjećaju pričamo. Na licu mjesta bili smo i mi proživljavajući svaki trenutak, prije utakmice s navijačima, nakon s igračima i trenerima. Događalo se nešto veliko. Ponovit ćemo jer vrijedi – ispisivala se povijest, a da toga svi do kraja možda i nisu bili svjesni. Još jednom: uspjeh je ovo kakav će biti gotovo nemoguće ponoviti.
No, ‘nemoguće’ je bilo sve i što su Hajdukovi juniori napravili. I treći put ista riječ - nemoguće je bilo zamisliti da će samo godinu dana nakon klub s Poljuda zadesiti ovakva situacija. Kriza vlasti i upravljanja, predsjednika nema, Nadzorni odbor još uvijek čeka, privremeni trener i sezona za koju svi jedva čekaju da završi... Nevjerojatno je što se sve zbilo za samo jednu hajdučku godinu.
Ali pamtimo samo sretne dane.
Pa, se mislima tako vraćamo u Ženevu. Odnosno, u Francusku gdje je, uključujući i našu ekipu, odsjeo dobar dio Hajdukovih navijača. Annemasse je bio naša baza, gradić uz francusku granicu sa Švicarskom, od Ženeve udaljen jedva petnaestak minuta. Smještaj povoljniji, hrana jeftinija, a bogme i pivo... ‘Vozio sam cijelu noć da ti kažem da te volim’, bila je navijačka himna gostovanja u Švicarsku.
Sve popunjeno
Smještajni kapaciteti iznebuha su se popunili u tom gradu veličine Kaštela. Možda je i tamošnje iznajmljivače zatekla takva navala. U hotelima se mogao čuti samo hrvatski, ulice i kafiće preplavili su naši ljudi. Mnogi su na polufinale došli s ciljem da ostanu. Svi smo slutili, kao da se znalo, da je sudbina unaprijed odredila da će pasti i veliki Milan u polufinalu. Tako je i bilo.
Promet je tih dana zasigurno porastao i šoping-centru koji je smješten odmah pokraj stadiona u Ženevi. Trgovine i restorani radili su punom parom. Navijači su tražili okrjepu, primarno za umorne i načete glasnice potrošene već nakon polufinala kada je postalo jasno da će zažaliti svi oni koji su planirali u Ženevu, ali se na koncu nisu ohrabrili do kraja. Bilo je to, složit ćete se, najmasovnije gostovanje Hajdukovih navijača još od Rima 2003. godine.
A ovako smo pisali prije finala:
Moramo još samo jednom, posljednji put, postaviti pitanje: Budimire, kada je ovo postalo normalno? Hajduk je pobijedio Šahtar i Manchester City. Ajde, možda je do Poljuda, domaći teren... Čovjek bi to na prvu pomislio. Ali onda je osvojen i velebni Westfalen. Pala je Borussia Dortmund. A na posljetku, evo, i Milan u Ženevi. Hajduk se “tuče” s europskim velikanima, s klubovima nemjerljivo financijski potkovanijima od splitskoga.
Ali što je novac pored onakvog srca. Branili se ka lavi, napadali ka tigri! Rišpet? Može, ali samo do prvog zvižduka. Sve nakon toga pada u vodu. A na terenu se pojavljuju “mangupčine” koje se ne može ni prebiti, ni impresionirati, a uvjerili su nas – ni taktički nadmudriti. Budimir i njegov stožer svoje momke su pripremili na sve opcije. Ni lukavi Talijani, majstori taktike, nisu im mogli stati na kraj.
(Ne)vesela situacija
Sa sjetom se danas, na godišnjicu povijesnog uspjeha, prisjećamo tih dana. Budimir i njegovi ‘tići’ nesumnjivo su svojim uspjehom dali zamah cijelom klubu. I krenulo je, odnosno, Hajduk je nastavio rasti. Sve do neslućene euforije i ‘titule’ jesenskog prvaka. ‘Točka na i’ bio bi seniorski naslov...
Ne veseli što u klubu više nema Marijana Budimira, čovjeka koji je potpisao ovaj povijesni uspjeh. Nije bio zadovoljan ponuđenim i izabrao je drugi put. Danas je izbornik hrvatske U17 reprezentacije. I s njom je nedavno nakon velike drame izborio veliki uspjeh plasiravši se na Europsko prvenstvo.
Veseli, pak, što se u prvu momčad afirmiralo nekoliko članove trofejne generacije. Niko Sigur nije sudjelovao, ali je tu. Rokas Pukštas je unutra, baš kao i Šimun Hrgović. Na vratima je u finišu sezone Borna Buljan. Tu je i Roko Brajković...
Tužna je, međutim, hajdučka sadašnjost, ali ostaju nam uspomene. I to ove friške. Tek je godina prošla od događaja koji će navijači prepričavati svojoj djeci, pogotovo oni koji su imali sreću da u to vrijeme budu u Švicarskoj, budu u Ženevi.
Kako su igrali ‘Budimirovi mangupi’? Branili se ka lavi, napadali ka tigri!