Da vas je netko prije 15 godina pitao da mu prognozirate Hajdukov europski put, teško da bi i kao navijači najvećih rivala birali ovakve scenarije koje su Bijeli odigrali. Prošle sezone Ružomberok, ove Dinamo City, a ranije Tobol, Gzira, Dila i ostali. Hajduk se ponovno osramotio u Europi i dotaknuo europsko dno, a i jako je zamorno iz ljeta u ljeto raditi jedan te isti osvrt u ovo doba godine.
Svakog ljeta oko blagdana Velike Gospe već se svaki hajdukovac može pripremiti za uhodani scenarij s tek sitnim izmjenama, kao da su u beskrajnom danu i kao da nikad neće započeti novi. Prošla je 15. godina u kojoj Bijeli nisu uspjeli dalje od pretkola europskih natjecanja, a nakon svakog debakla kreće serija poteza kažiprstima u različitim smjerovima. Svatko će imati svoje razloge zašto Hajduk evo već 15. godinu ne može ostvariti plasman u glavnu rundu europskog natjecanja. Slagat će se i oni imaginarni scenarij po sistemu ‘što bi bilo kad bi bilo‘, znate ono da je ušao ovaj, da se mijenjao onaj ili da je bilo koji cenat livo.
No sve to je priča stihije, kao što je i Hajdukov europski put stihija, a ta stihija traje i duže od 15 godina. Ispadao je Hajduk prije te posljednje grupne faze od Shelbournea, Debrecena i sličnih, tako da europska sramoćenja Bijelih traju točno onoliko koliko i prepucavanja oko toga tko je kriv. Pa će tako s jedne strane kažiprst ići u smjeru Gorana Vučevića i Ivana Rakitića što nisu proširili dodatno igrački kadar za Europu, pa će s druge strane pokazivati na Gonzala Garciju kako nije na vrijeme prepoznao drugi karton Bambe i druge situacije na terenu. Naći će se i dobar dio krivnje za predsjednika, za upravu, pa NO, pa NH, te naposljetku za igrače koji su glavni akteri svake europske sramote.
Stvarno je najlakše pokazati prstom, bilo unutra ili izvan kluba, bježati od odgovornosti te traganja za dugoročnim rješenjem, a takav način rada je uglavnom i zaslužan za ovakve rezultate. Mogu se pisati strategije koje će najavljivati Lige prvaka, trofeje, a ništa od toga nema smisla ako ne postoji ili se ne gradi sustav koji će iznjedriti najbolje na Poljudu.
Nova garnitura u klubu je po svom dolasku najavila stabilizaciju kao prioritet, preslagivanje kadrova, dovođenje svojih ljudi na razne pozicije, a očekuje se i smanjivanje ugovora s obzirom na to da s najvećim budžetom u povijesti Hajduk ne može dalje od pretkola Konferencijske lige i trećeg mjesta u prvenstvu. I iz te perspektive još jedno ispadanje, da budemo realni sramoćenje, u Europi, ne bi bilo toliki problem ako će stvarno rečeno na početku sezone biti tako i u praksi. Možda je sve to zamišljeno i dobitna kombinacija za budućnost, no i dalje postoje razlozi za sumnjati.
Postoje od sitnijih razina poput zapošljavanja upitnog kadra, do onog da se nakon najavljene stabilizacije dovođenje igrača kosi s time, a na koncu i prolaz u ligašku fazu Konferencijske lige požurio bi tu najavljenu stabilizaciju.
Konferencijska liga je europski minimum koji bi Hajduk trebao ostvarivati s obzirom na sve ostale parametre koji ga prate od povijesnog značaja, preko broja navijača koji ga prate do činjenica da klubovi s bitno nižim budžetima dolaze do nokaut faze ovog natjecanja.
Dok se Hajduk ne može dobaciti dalje od play-offa samo prošle godine Celje je igralo četvrtfinale, Borac iz Banja Luke osminu finala te Olimpija u nokaut fazi. Ove sezone u ligaškim fazama igrat će od hrvatskih klubova Rijeka i Dinamo, a siguran plasman u Konferencijsku ligu ima i mostarski Zrinjski koji je tamo već igrao. Jasno vam je da su to sve klubovi, osim Dinama, s manjim budžetom od Hajduka, a time i koliki je neuspjeh ne ostvariti više taj europski iskorak.
Kako doći do njega, a ne samo podcrtavati na papiru moranje tog cilja, treba biti prioritet. A kako to postići? To je minimum koji bi trebali znati oni koji su za to plaćeni i između ostalog izabrani. Gonzalo Garcia na klupi, Goran Vučević i Ivan Rakitić na katu uz ostale mogu biti dobitna kombinacija, ako im se ne uzme potrebno vrijeme za to postati.
Preostala je sad još jedna sezona u kojoj Hajduk zapravo ima priliku izvući se iz ovog kružnog toka, graditi sistem i sustav unutar kluba te ubirati plodove tog rada, a može se opet skratiti strpljenje pa otići u smjeru na koji smo, nažalost, već navikli. Zato bi se svaki navijač Hajduka trebao nadati da je vrijeme ovog puta stvarno saveznik, ne za čekanje, nego za izgradnju onog što bi htio gledati u budućnosti.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....