StoryEditor
Hajdukmiriše na titulu

Ranko Stojanac: Bijela i bila nisu iste boje

Piše PSD.
31. listopada 2015. - 15:53
Bio je to lipanj 81. Zaključivanje ocjena. Napetost. Prvi razred CZKUIOK-a, Centra za kadrove u obrazovanju i kulturi, fina škola, vidi se po nazivu, danas Gimnazija. Došao sam kući potonuo, nešto gadno iz matematike, ne sjećam se. Ubit će me... Nazove me s posla, premro sam. Kažem ocjenu, a on meni- ma aj’, boli te kua, Slišković je potpisao!

Uf, malo je falilo....spasio me Baka od starog Nikše, mog oca... I sami znamo, je li, da su se tada, u onoj državi, gušila ljudska prava, kakva demokracija?! E, pa tako ni ja nisam imao nikakvih izgleda....Dakle, glasat ćeš za njih, nema druge opcije... Iskreno,nisam se baš ni opirao.

Biti hajdukovac u Rijeci 70-tih, 80-tih nije bila nikakva posebno čudna pojava. Kada je Rijeka ulazila u ligu, Hajduk je bio moćan, najjači, očaravajući. A u Rijeci tih vražjih Dalmatinaca na svakom kantunu. Pa, tako je i moj otac došao iz Splita na Višu pomorsku u Rijeku... I tisuće otočana, Zadrana, Šibenčana. E, dobro, Šibenčana je bilo i dinamovaca, al Dinamo nije tema naše priče, zar ne...

Dakle,možda vam još nisu rekli, al ti Dalmatinci dosadni su, napadni, nerealni, galamdžije, pogotovo ovi daleko od kuće. I onda, kud ćeš ljepše nego dobit takve, zafrkavat ih sutra na poslu, na Korzu... I zato su se Riječani bacali na glavu protiv Hajduka.

I sad bi priča trebala krenuti u smjeru arhetipske mržnje, nekakvim Hrvatima, Srbima, Jugoslavenima.. kako se već ne zovu... o raketama, Neninom lomu noge... Kupu u Beogradu...

A ne, u tu me zamku nećete uhvatit, sve sam to vidio uživo, al ne dam gušta...

Još uvijek ima onih koji pričaju o nogometu. Andrea Marsanich, popularni novinar talijanske redakcije Radio Rijeke, navijač Milana i Rijeke, reći će: mrzim ga, ali poštujem, ne mogu živjeti bez njega... I baš zato bih sve dao za pobjedu, jer nema za Riječane većeg derbija. Ma kakav Dinamo, Zvezda, Partizan... Hajdukov skalp je najdraži. Meni je to pohvala.

Odrastanje s Hajdukom bilo je teško, al kudikamo lagodnije nego danas. Podjela u razredu tada je bila tri, četiri hajdukovca, otprilike toliko Rijekinih, par Dinamovih te pokoji zvezdaš, partizanovac, veležovac... Danas je omjer jedan hajdukovac - ostali Rijeka. Rijeka je polako gradila identitet, a Hajduk je rezultatski tonuo. I dok sam ja gledao Šurjaka, Žungula, Zlatka, kojem današnjem klincu mogu biti idoli igrači poput......(ostavljam da sami popunite)...

Na engleskim utakmicama uživo sam čuo kako protivnici pjevaju Liverpoolu - a i nekidan na TV-u West Hammovi Chealsyevim - “You’re not famous any more”. To boli. Jako. I zato mi je gušt što se, čini se, diže neki novi Hajduk, kad opet vidim neku iskru, kad drhtim hoće li Niksi ili Zolja biti zdravi... Neka i ne bude prvak, samo neka da papra! Ima vremena, ionako živi vječno!

Nisam protiv Rijeke, zaboga, pa toj je moj grad, volim i taj klub, al se žestoko svađam s onim navijačima Rijeke koji ne vide ogromnu razliku između bilih i bijelih. To nisu iste boje! I zato moj 9-godišnji Nikola kad ga pitate za koga navija spremno kaže: “Za Rijeku! A od velikih klubova za Hajduk, Liverpool i Barcelonu”.
Moj prijatelj Marin još ima na zidu staru rukotvorinu s glavama igrača, žutu već od kuhinjskih para. Svi su imali one bafe...

Glave su se uvijek pojavljivale, na zidovima, na transparentima... Kada je Hajduk igrao protiv Beverena, onda su, sjećate se, osvanule i zastave sa šahovnicom među našim navijačima, kad je Gudelj trčao do njih... Mater od jednog mog zabrinuto gleda TV i kaže, ajme, vidi, ustaše... A vidi, imaju i Dražu Mihailovića!

Bila je to Bakina glava...



RANKO STOJANAC
Novinar riječkog centra HRT-a



Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
24. lipanj 2021 20:54