Evo, konačno počinje.
- Čekao sam na autoputu 40 minuta u redu, a imam ENC, ta je traka brža. Zamislite koliko su čekali ostali - kazao nam je jedan navijač.
Rijeka ljubitelja splitskog Hajduka slijevala se prema Poljudu cijelog dana, ima i turista, naravno, sezona je u punom jeku, a kad se tome dodao i ovaj Jadranski derbi, ajme.
Po gradu se atmosfera počela paliti tek tamo iza 17 sati, vrućina i žega složile su kombinaciju da je ipak more bilo bolji izbor u prvom dijelu dana, od lutanja po ulicama.
Krenuo sam prema Poljudu biciklom, da izbjegnem gužvu i bjesomučnu potragu za parkingom, a onda i još veću nakon utakmice. I bilo je sve OK do Starog placa. Već oko 18 sati sve je po cesti bilo u bijelom, nogostupi puni malo voziš, malo guraš, da nekoga ne ‘opališ‘. Djeca, mlado i staro, na stotine tisuće, oko Poljuda već dva - tri sata prije prvog sučevog zvižduka.
Srećemo i poznata lica, jedno od njih je i našeg trofejnog jedriličara Marina Mišure.
- Idem nešto kupiti za jest, ne znam ima li unutra - upitao nas je s obzirom na novi režim.
Uspjeli smo ga nagovoriti da ipak odmah uđe, ima unutra svega, jednom kad se prođe prva kapija, oko Poljuda si bio ‘na konju‘. Taj unutrašnji prsten sada je dio tribine, ali sa svim benefitima, ićem i pićem, kako je to na modernim europskim stadionima, u nekom ekskluzivnijem izdanju, ali eto... Dok čekamo obnovu Poljuda, izgradnju novog na Parku mladeži i tko zna koja čuda, i ovo je ogromni iskorak za komfor navijača na utakmicama.
Mnoštvo je poznatih faca bila na tribinama, a na Poljudu je prvi put u službenoj utakmici kao pratnja svome dragome Leonie June. Djevojka Leona Dajakua, novog igrača Hajduka, smjestila se na zapadnoj tribini. Trebala je malu pomoć hostesa i zaštitara da je upute na pravo mjesto, no ne sumnjamo da će se brzo udomaćiti.
- U noćima bez sna, ja tebe dozivam... - orilo se Poljudom, memorija na nikad prežaljenog Olivera Dragojevića nikad ne blijedi.
Stadio se polako punio, uživali su navijači u tom novom, vanjskom prstenu. A Armada, skupilo ih se između 100 i 200, ne baš previše.
- Ti moš govorit kontra mene, i kontra cilog svita, a neću da čujem ništa, ništa kontra Splita - stigao je i red na Dina Dvornika, još jednog splitskog umjetnika koji nas je prerano napustio.
Napunio se Poljud taman pred početak. Ovo je ta utakmica, ona prva, kada se po tribinama, posebno u svečanoj loži svi javljaju, tapšu po leđima, ‘motaju‘ jedan drugome. Ono kao da je prošlo par godina, a ne mjesec - dva od zadnje utakmice. Ali to je taj folklor svake godine na premijeri, s istom nadom na Poljudu, istim očekivanjima. Kako je baš ovo ta sezona na kraju koje će se naručiti kanta plave boje i ‘zamrljati‘ broj 2024 tamo lijevo od semafora. Tik uz broj 2005... Puno je razmaka, vjeruju Hajdukovi navijači da je - vrime. Dosta je bilo. Atmosfera na startu za - deset. A titula. Čekamo, polako.
- Ima jedna, duga cesta, koja vodi, sve do raja... - pjevala je na kraju Torcida, punih desetak minuta.
Sad su tri boda bliže raju.
