StoryEditor
Hajdukvilson džoni

Prije 45 godina potres je uzdrmao Zagreb baš na dan kada se igrao derbi Dinama i Hajduka: ‘Ma koji autogol, ja san ga zabija’

Piše Slaven Alfirević
31. ožujka 2020. - 09:32
Ante Čizmić/HANZA MEDIA

Potres je u Zagrebu, a na stadionu u Maksimiru preko 50.000 ljudi gleda susret Dinama i Hajduka... Bilo je to istog dana, srećom ne istodobno i nipošto ne razarujuće, ali tog 7. rujna 1975. godine dogodilo se... Stariji će se prisjetit, pričalo se  tome, makar je prošlo evo 45 godina.

Igralo se u noćnom terminu, a tog popodneva Zagreb je zatresao zemljotres. Kako požutjele arhive svjedoče, bila su to 2,3 stupnja Mercallijeve ljestvice (po Mercalliju je nedavni potres u metropoli bio od osam stupnjeva, a po Richteru 5,5).

Opisna ljestvica za 2-3 Mercallija kaže “tlo podrhtava kao kad ulicom prođe automobil”.

U suštini ništa strašno, pogotovo ne u odnosu na nedavni snažan potres u Zagrebu, međutim dovoljno da se ljudi načas zabrinu. I značajno osvrnu oko sebe. Hoće li istrčavat na ulice?

Iste večeri tog 7. rujna prije 45 godina Hajduk je istrčao na Maksimir, publika nije izostala, 50 tisuća ljudi došlo je vidjet derbi, maksimirski stadion tada je koristio stajanje i na zapadu i na istoku.

Hajduk je dobio sa 1:0, strijelac za Hajduk Vilson Džoni. Ili autogol Filipa Blaškovića...

– Sjećam li se? Sjećam se pogotka i detalja s utakmice, a kroz maglu mi je priča da smo nešto kao osjetili u hotelu prije utakmice, da je zatreslo. Ali ništa više od toga. Ovo nekidan u Zagrebu je bilo baš strašno, ozbiljno - priča nam Džoni.

Korona, potres, povijest, momenat je da zavirimo i u Džonijeva četiri zida. Kako pripadnik “rizične skupine” od 70 godina živi s nedaćama:

– A kako... Stojim doma zatvoren, ne mogu ni do “limenke” naše, kafića blizu Poljuda gdje se inače družim s društvom. A ni tamo više nije isto otkako nam je lani otišao Jure naš, Jerković. Skupimo se nas nekoliko na teracu moju na Mejama, neće nas valjda policija rastirat? Je, čuvamo razmak, fala Bogu. Čuvamo zdravlje,

Trči za Džonijem

Karantena, korontena, četiri zida, pričaju se priče iz davnine:

– Lijepo ste nedavno obradili Hamburger, evo deset dana, a ja nisam igrao, već sam bio u Schalkeu. Sad se možete barem nas starih malo više sjetit – Vilson uvijek voli zrno pažnje.

Utakmica od potresa primjerice?

– A to je bilo smišno, ja sam dao gol, neki pišu Filip Blašković, ali ne bi ga Šiljo zabio da ja nisam pucao. Nije ga on utira u branku. Nego kako san ja puca, bit će njega okrznulo. Znam da sam bio raspoložen po desnom krilu, kao bek stalno sam bio u napadu.

I što je bilo smišno?

– To kako su s klupe Dinama stalno vikali na Vabeca “trči za Džonijem, trči”. Ja bih utekao u kontru i sad me trebalo pratit. Umjesto da ja pratim Vabeca, koji je onda bio velika fora, reprezentativni napadač, na jadnog Drageca su vikali da prati mene! Pa što da ga pratim, ja sam krilo, a on je bek, vikao je Dragec njima. To su bila ta starinska vremena baluna, tko je u obrani, a tko u napadu, prije se znalo striktno.

Ivić je to malo izmiješao, ganjao modu?

– Je, mi smo igrali moderno. Pa sam ja napadao. A Vabec neka mene prati. To je Ajax donio u modu – kaže Džoni.

Vi ste malo stariji pripadnik zlatne generacije, već ste bili zreli kad su dolazili po tri-četiri godine mlađi Šurjak, Mužinić, Rožić, Žungul..., zajedno ste čuda radili, koje su vam ovako na prvu uspomene?

– Meni je uvijek u glavi gol što sam dao Beogradu, za titulu 1974. godine. I bio bi dovoljan za titulu, a onda je Jerković dodao i drugi gol u zadnjim trenucima, ono kad je famozno lomio Petra Borotu, lažnjak prvi, lažnjak drugi... Uvijek sam mu govorio ma jesi li baš trebao dat taj gol? Svi sad pričaju o njemu, a bio je zapravo nevažan, za 2:0. Da ga nisi da, Jure, svi bi spominjali kako je Džoni donio titulu protiv Beograda. A zar nije tako? Onda bi se smijali Jure i ja, podbada’ sam ga, on bi prihvaća’ – vraća Vilson uspomenu na svog nerazdvojnog Jerkovića.

Specijalist za penale

Zabili ste gol za Hajduk Dinamu, ali i za Dinamo Hajduku?

– Jesam, iz penala u Maksimiru, vrataru Špiru Ćosiću za 2:2. To je jesen 1978. kad sam otišao u Dinamo nakon što su me otjerali. Ne, ružno je reć otjerali, ali su me, recimo, pustili da odem. Nije ih bilo briga zadržati me.

Izvodili ste penale i za Hajduk?

– Imao sam dobar udarac.

Tehnički savršen?

– Bio sam smiren i čekao i gdje god sam došao izvodio sam penale, u Hajduku, Dinamu, Schalkeu. Tehnički dobar šut i nisam imao tremu. 

Kad je Jure ono promašio protiv Zvezde u finalu kupa 1973. i “pogodio rodilište” onda je na vas došao red. Znamo da ste dali gol iz penala Partizanu u proljeće 1974. na Starom placu. Poslije, dvije i pol godine, dva puna prvenstva sve do jeseni 1976. u Nišu, za Hajduk nije dosuđen nijedan penal!

– A eto, to vi znate. Ima bit da nije ni trebalo! – smije se Džoni.

O odlasku u Dinamo: ‘Tito mi je reka da ću dobit stan tek kad se oženim’

Kako ste to otišli u Dinamo, tog ljeta 1978.?

- Stara priča. Hajduk me nasamario.

Neka je stara, ali je zauvijek aktualna. Kako je to bilo, Vili?

- Moram produžit ugovor i oni, Tito Kirigin, jer on je glavni, nude meni pet milijuna dinara za produženje. Plus tri milijuna jer sam reprezentativac. To je bilo u redu.

A što nije bilo u redu?

- Ja pitam, a šta ćemo sa stanom? A to kad se oženiš! A kako ovi prije mene? Oli su se ovi moji suigrači, kolege, oženili, pa su dobili stan?! Šta, ja se moram oženit?!

A šta se niste oženili?!

- Dobra vam je ta... Nego, nije njih bilo puno briga. Osjeti se to. Ivić se vratio u Hajduk, a Vlatko Marković je iz Hajduka otišao u Dinamo i Vlatko me zvao za sobom. Ja sam rekao Titu ako nema stana za mene onda ja idem gore, a oni nisu trznili. Odigrao sam za Dinamo odličnu sezonu i otišao potom u Schalke 04. Koliko god je Hajduk moj klub bio i ostao, bože moj, toliko sam ponosan i na godinu u Dinamu. I Schalke je moj, jave mi se – ispričao nam je Džoni.

‘Kirigin je vuka konce, a ja ‘priča’ s Ratkom Svilarom’

Utrkivali ste se do zadnjeg kola te 78./79., Hajduk i vi s Dinamom?

- I tu je Tito Kirigin odigrao ulogu. U zadnjem kolu Dinamo je u Novom Sadu i ja unaprijed “kuvam” Ratka Svilara, vratara Vojvodine da ne brani najbolje. Da malo popusti. Trebali smo dat šest, sedam golova da eventualno preskočimo na gol-razliku. Bilo bi to teško, ali sam pričao sa Svilarom, jesam, bili smo puno dobri.

- A onda Kirigin pošalje nekoga iz Ajaxa, preko Ivića, da gledaju Svilara zadnje kolo protiv nas. Ka’ ono uzet će ga. Moš mislit. Nikad nije Svilar otiša’ u Ajax, ali nas je Kirigin nadmudrio. Tukli smo Vojvodinu samo sa 1:0, a Hajduk u Sarajevu 2:1 i Hajduk je postao prvak. A danas se svemu tome smijem, uspomene, 41 godina je prošla...

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?

Izdvojeno

19. rujan 2020 01:30