Ne pizdi kad nisi iz Splita. Stara fraza pojavila se proteklog tjedna u jednoj kolumni, oživjela. A prispodobiva je baš finalnoj utakmici Kupa Hrvatske.
Ono što je Marko Livaja pjevao nakon osvajanja Kupa, ‘freze, traktori i seoski putevi...‘ doista nije uhu ugodno. Ne treba to pravdati ni nogometnom atmosferom, iako u kontekstu utakmice nabijene strastima poprima drugačiji kontekst. No, uvredama nema mjesta nigdje, pa ni na sportskom polju.
Pjesma je to koja je podijelila javnost. Rekli bismo slikovito na one južnije i one sjevernije od ‘Svetog Roka‘. Dok jedni pjevaju s Livajom, drugi pokrivaju uši i idu po rakiju da se dezinficiraju. Jasno je da će Livaja morati nešto i platiti za tu svoju proslavu, ali sumnjam nekako da će ga to pogoditi. Ni financijski, ni emotivno.
Srpski su se mediji raspisali kako će tom pjesmom Livaja postati još draži navijačima. Ništa ne može biti dalje od istine. Razlog za takvu tvrdnju je jednostavan, on je već toliko omiljen, da dalje ne ide. Već je odavno dosegao maksimum.
I ne samo to, on nije omiljeni nogometaš, on je jedan od njih. Dio naroda. On nije zvijezda koja glumi, dodvorava se, pokušava ugrabiti svoj dio slave trivijalnim pjesmuljcima. On je taj. Kao, ako ste gledali Matrix, legendarni Neo. Njega se čekalo. On je taj koji će ‘ući u matricu‘, promijeniti svijet. Zasad s dva kupa, a ide to dalje. Marko ostaje, čeka se novi nastavak.
Kada je Igor Tudor bio trener navijači su mu ispisali transparent ‘uno di noi‘. Ili prevedeno, jedan od nas. No, bilo je to privremeno, brzo se priča okrenula. S Livajom, nema šanse. On je iskonski ‘jedan od njih‘.
Ako ste makar površno pratili protekli tjedan, znat ćete i zašto. Igrala se finalna utakmica vaterpolskog prvenstva Hrvatske, Jadran je na Poljudu svladao Jug Adriatic osiguranje. Livaja je bio tu, na tribini, bodrio jadranaše sa svojom Iris. Stalno je, kad god može, na košarkaškim utakmicama Splita. Potom smo ga, prošlog tjedna, vidjeli i na futsal utakmici Torcide kojom su osigurali mjesto u prvoj ligi. Livaja je bio tu. Ljeti, on je na plaži, na Zvončacu, igra ‘nogomet na skalinu‘.
On je dio grada, Splićanin, berekin... Baka Slišković novog doba. U velikom Hajdukovom tjednu, kada se sve ‘oštrilo‘ prema osvajanju Kupa, kada bi se gotovo svi drugi ‘obični‘ igrači povukli i koncentrirali, on je živio sa svojim gradom, klubovima za koje navija.
I zato, dragi srpski mediji. Pjevanje pjesme ga neće približiti navijačima. Priča je dublja. Jaka je glava...
