Velika pobjeda Hajduka nad Dinamom, veliki dan za „bijele” i Torcidu i uopće hajdučki puk, nakon proslave 100.000 članova, bakljade noć prije na Rivi, svladan je i Dinamo i Hajduk je čvrsto zabio svoju zastavicu na vrh ljestvice. Da, to bi trebala biti ta godina, ali nećemo sad o tome... Hajduk ima dvije pobjede u dva susreta s Dinamom, što ga posebice stavlja u ulogu favorita.
Pobjeda je izborena hajdučkim srcem, uz zrno razuma i pameti, da se iskoristi trenutak protivničke nepažnje. I to je bilo dovoljno!
Nije to bila igra ili utakmica za pamćenje, ali će se pobjeda i te kako pamtiti.
Emir Sahiti je bacio u trans navijače Hajduka i slavit će se dugo u noć, ta divna splitska noć, raspredat će se ovaj trijumf idućih dana i s guštom će hajdukovci gledati ljestvicu i proučavati daljnji raspored prvenstva. S većim guštom će se i novine/portali čitati.
Mini-rezultat, ali maksimalno zadovoljstvo, ne da se to ni opisati koliki je ushit okupao Poljud i kako balun optimizma bubri... I balun i balon.
- Večeras je naša fešta – trese se stadion od hajdukovaca.
Inače, dugo je derbi bio uspavanka, mokar fitilj, nikako da zapali, užge naelektriziranu atmosferu, dugo je trebalo, po tko zna koji put prvo poluvrijeme je prošlo kao da se nije ni igralo.
Prazne mreže i srca, ajmo u svlačionicu na predah. Znači smo da ne može tako završiti.
Nastavak je ubrzo donio prasak energije što je dugo bila zatomljena, Hajduk je poveo iz najjednostavnije od svih mogućih akcija i zapalio stadion emocijama...
Prije toga da spomenemo kako nam se učinilo da je Hajduk bolji na klupi, nego u prvih 11, sukladno izjavi Ivana Leke da je važno s kim završava utakmicu, a ne tko je započne.
Odjdja i Sigur su izašli nakon bezbojnih 45 minuta, sasvim zasluženo, ni blizu se nisu nametnuli, a ušli su Žaper i Trajkovski. Priznat ćete, od prvog trenutka njihova dolaska zazivamo ih kako će dati Hajduku novi impuls u prvenstvu. Trajkovski i Žaper, da, da...
Dinamo je mijenjao početkom drugog dijela, Petković je izašao, načet, čini se lakše ozlijeđen, ušao je Drmić, Petkovićev učinak izostao je u derbiju i to je važno napomenuti, Diamo nije bio pravi.
I onda puf, prasnuo je čep šampanjca, kako bi se reklo ni iz čega, protreslo se bocom pjenušca i evo ga. Najjednostavnija od svih akcija rastvorila je derbi, Lučić je napucao s gola, na centru je glavom lopta prebačena dalje, Trajkovski je to lukavo uradio, zapravo majstorski, samo je produžio glavom okomicu, a Sahiti kao šajeta, šta oće reć raketa, utrčao je, utekao Moharramiju, izbio ispred Nevistića i matirao ga! Sahiti, na nervnoj bazi, toliko to već puta pišemo. Igrač s livade, koji nipošto nije nemušti konfekcionar baluna. Nego ima „ono nešto” divlje što unosi u igri, u pozitivnom smislu dakako. Ima nešto hajdučki!
Sva mudrovanja oko igre lijevo, desno, kad se vrtiš oko šesnaesterca kao mačak oko vruće kaše, pala su u vodu nakon najprostije od svih akcija. Lučiću, napucaj tu loptu, idemo okomito, izravno u gol! Bit će drago i Ivanu Kataliniću, zazivao je nešto slično u najavi utakmice.
Odmah je reagirao i Sergej Jakirović s klupe, strateg Dinama, ubacio Ademija, nema što čekati, izašli su Emreli i Vidović, ušli Ademi i Kaneko. Pa su onda ušli i Kulenović i Mihajličenko, a Leko je reagirao, ušao je Diallo, izašao je Benrahou, Melnjak je išao na lijevo krilo.
Dinamo je pokušao, ali kad ne ide, ne ide, ništa tu nije bilo od igre, Dinamo je ostao dužnik derbija, Hajduk se othrvao i sačuvao zlata vrijednu prednost, bolji za taj nervni trzaj u 59. minuti presude, baš šahovski izboreno, 1:0 i dalje se nije takoreći ni igralo, samo se mrvilo i rušilo i više nije ni trebalo za izuzetnu hajdučku večer!
Za Hajduk 1:0, u pobjedama kontra Dinama to je 2:0, što je rekosmo vrlo važno u konačnoj matematici utrke... Pa neka smo tek na četvrtini maratona..