‘Ivane, vrime je‘ vrištalo je sa zidova ulica i društvenih mreža, s krpa i kartona, i trajalo je neko vrime to zazivanje utemeljeno izjavom nakon osvojenog srebra u Rusiji pred razdraganom masom na splitskoj Rivi. Pa onda i četiri godine kasnije kad se slavila bronca iz Katara kad je rekao smrznutoj masi: ‘Po titulu s najdražim Hajdukom ću ići uskoro, neću sad govoriti koja godina‘.
I eto došlo je to vrime koje su navijači dozivali, ne na koncu onako kako su ga zamišljali, ali je došlo. Početkom tekuće godine Ivan Perišić je postao igrač Hajduka pod ugovorom posudbe iz Tottenhama. Dugo se na tom povratku radilo, a i na predstavljanju je otkrio koliko ga je upirao bivši predsjednik Lukša Jakobušić koje bio poznat po ustrajnosti i nepopustljivosti na čelu Hajduka. Sličnih karakteristika kao i Perišić tijekom igračke karijere, poznat po profesionalnosti na kojoj je inzistirao i na Poljudu.
Perišić je bio Jakobušićev najveći projekt nakon povrataka Marka Livaje i Nikole Kalinića s čime je htio zaokružiti priču tri velika povratka. Kuhalo se i spominjalo posebno prošlog ljeta kad se činilo da je ostvariv transfer Perišića na Poljud, koliko god racionalno gledano bilo nerealno dovesti igrača takve karijere i kvalitete.
Kad se transfer nije ostvario brojne su se i priče pojavljivale zašto do toga nije došlo, a pozadina je na koncu i najmanje bila bitna jer je sezonu počeo u dresu Tottenhama. Spominjalo se i da novi trener Spursa Ange Postecoglou ne računa na njega, što se vidjelo i dijelom po minutaži, a onda se dogodila i teška ozljeda koja je odvojila Perišića od travnjaka, a pokazat će se približila Hajduku.
Na Poljudu je Ivan u dogovoru s Jakobušićem dobio uvjete za oporavak od ozljede i priliku da se spremi za Europsko prvenstvo s kojeg je Hrvatska ispala ovog ljeta nakon grupne faze. Oporavak je bio dug i od siječnja kad je predstavljen Perišić do prvih minuta za Hajduk prošlo je tri mjeseca.
Jasno je bilo da u takvom fizičkom stanju ne može pomoći Hajduku u borbi za titulu, a do njegovog prvog nastupa ‘bijeli‘ su već kopnjeli i smanjivali sebi šanse za osvojiti ikakav naslov prošle sezone. Perišić je tako upisao prve minute u polufinalu Kupa protiv Dinama na Poljudu, a debi je zapamtio po porazu od najvećeg rivala. Idući nastup imao je već u Rijeci HNL-u, a i ta utakmica je završila porazom. Do kraja prvenstva je postupno dizao minutažu, ali nijednom za Hajduk nije odigrao svih 90 minuta, a zabio je i gol prvijenac u bijelom dresu protiv Istre 1961 čime je vjerojatno ispunio dva od tri dječačka sna.
Rezultat prošle sezone, točnije izostanak istog, donio je brojne promjene na raznim funkcijama unutar kluba pa tako i onim upravljačkim. Jakobušića više nije bilo, naslijedio ga je Ivan Bilić, a Mindaugasa Nikoličiusa na mjestu sportskog direktora Kalinić. Došao je s njima i novi trener, a kako je glavni cilj bilo uvođenje discipline i reda u svlačionici za to se na klupi Hajduka pojavilo veliko ime u vidu Gennara Gattusa. Pokazat će se koji mjesec kasnije to i kao veliki problem u potencijalnom ostanku Perišića još jednu cijelu sezonu s obzirom na dva teška karaktera, a problem je bila i ugrađena klauzula od 200 tisuća eura za koju je mogao otići krajem kolovoza.
I očiti niz nesuglasica, jedna ozbiljnija svađa i trenerova javna izjava da Ivan planira odlazak već 20-ak dana doveli su do burne situacije iz koje je Perišić izašao kao žrtva navijačkog bijesa. Slagali se ili ne s njim i njegovim karakterom, kao i razmišljanjem te odlukama, bez uvreda je moglo proći jer sve je i jasno navodilo da će završiti prije nego je počelo, a druga je stvar što su nadanja bila drugačija.
Pa kad se kronološki i činjenično sagleda sve Perišić je dio svojih snova ostvario, a navijački bijes ostaje jer nije ni pokušao i njihove.