StoryEditor
Hajdukotrgnuto zaboravu

Osvajanju Hajdukovog ratnog trofeja svjedočili i navijači iz Splita: bio je to luđački pothvat, dvojica Torcidaša protiv cijelog Beograda

8. svibnja 2020. - 11:44
Sergije Vujnovic i Slavko Vladusic navijaci Hajduka koji su 1991. prisustvovali utakmici finala Kupa Jugoslavije između Crvene zvezde i HajdukaVladimir Dugandžić/Hanza media

Netom što se ponovno u vitrinama pojavio osvojeni ratnih pehar „izronila“ je još jedna priča o dvojivi navijača iz Splita koji su nazočili susretu na stadionu JNA. Tada u studenom 2008. godine prvi put je ispričana, a na današnji dan, vadimo je još jednom iz arhive kao spomenar na taj dan ponosa i slave:

Pehar maršala Tita pojavio se u Poljudu, nakon punih 17 godina. I nije ga baš nikakva tajna služba, kako napisaše na jednom portalu, donijela iz Beograda u Split te 1991.

Dapače, donijela su ga dvojica Splićana, jedina dvojica “torcidaša” koji su bili na finalnoj utakmici na stadionu JNA.

Riječ je o Sergiju Vujnoviću zvanom Serga i Slavku Vladušiću zvanom Doktor.

- I danas me prođu žmarci kada se sjetim svega. Nikada u životu nismo dobili toliko batina - kaže Doktor.

- Nije bilo niti jedne utakmice na koju nismo odlazili. Bila je ekipa nas desetak koji smo pratili Hajduka po svim gostovanjima. Preko tjedna bi u Upravno-pravnoj, gdje smo išli u srednju, užicali nešto love pa put pod noge. Tako je bilo i te 1991. godine - počeo je Serga.

Ratni bubnjevi već su odavno tutnjali Hrvatskom, Knin je bio u barikadama, po Slavoniji su gorjela sela, samo nekoliko dana prije finala zbio se i pokolj hrvatskih redarstvenika u Borovu Selu.

Malo kome je bilo do nogometa, a još manje do želje da se zapute sve do Beograda.

- Puno njih nam je govorilo da smo ludi i da ćemo poginuti u Beogradu. A mi pravac autobusom do Ploča, pa vlakom preko Mostara, Sarajeva do Beograda - nastavlja Doktor.

Prvi susret s Delijama bio je već u Mostaru, njih tidesetak je ušlo u vlak.

- Nismo oka sklopili, jedan drži nogama vrata kupea da ne uđu, jer bi ubili boga u nama pa smo ih izbjegli - kaže Doktor.

U Beogradu ih je dočekao hajdukovac Papić, koji je studirao biologiju (i završio, kaže Doktor). Proveli su dan zajedno, ali je njegov savjet bio - “ne idite na JNA, ubit će vas”.

- Nitko nam nije vjerovao da smo odlučni u tome da se pojavimo na tribinama. I onda naiđemo na “grobara” Mikija. Čovik nije virovao očima. On je pripadao frakciji Stoka, najžešći tučar i alkos. Čovjek nas počastio pićem, nikome nije dopustio da nas dira, cijenio je naš dolazak, iako je rekao da smo bolesnici i ludi jer da će nas sigurno ubiti. A i on je bio član SPO-a, žestoki pristaša Draškovića i dobrovoljac u srpskim gardama - kaže Doktor.

- Kud smo god prolazili Beogradom, lijepili smo naljepnice Torcide i Hajduka. Dobro smo se provodili. A na stadion smo ušli negdje oko 8. minute utakmice. Policajac koji je pregledao ruksak skoro je pao u nesvijest kada je vidio hrvatsku “šahovnicu”, samo je rekao da ne vadimo to iz torbe.

Iznad nas tristotinjak ljudi, onako, činilo nam se mirnijih. I mi pribadačama pričvrstimo hrvatsku zastavu za ogradu i počnemo pjevati - priča Serga stadionska događanja.

- Mislili su da smo “grobari” i da ćemo spaliti zastavu. Tek kada su skužili, nastao je stampedo, prvi je naletio na nas Peco Panker sa svojom ekipom, “arkanovac”. Udri oni po nama, a milicija mirno gleda. Tek kada su skužili da će nas ubit, uskočili oni i, kao, zaštitili nas.

- Čim su se navijači makli, njih deset milicionera udri pendrecima po nama. Tu su bila i dva momka iz Sarajeva, dobili i oni batina. Mirno smo sjedili na tribinama, jer nismo smjeli zucnuti.

- A kada je pao gol, Bokšiću, noga ti se pozlatila, mi skočili, a milicija po nama. Opet udri. I onda za vrat i van sa stadiona. Nekako smo izmolili nekog starijeg inspektora da nas pusti jer da će nas igrači odvesti doma.

- Odvukli su nas na pomoćno igralište i tu smo dočekali kraj utakmice. Vidjeli smo igrače Zvezde kako bijesno izlaze sa stadiona - govori Doktor.

- Nikad u životu nisam vidio da se neka ekipa toliko raduje pobjedi kao tada “bijeli”. Odveli nas do Predsjedništva na prijem, jedva pola sata. Nas iz autobusa nisu puštali, a odatle na Batajnicu, vojnim transportom u Split.

Koliko smo samo ljubili i čuvali taj pehar, nas dvojica luđaka. A da je ponoviti, opet bi... Sigurno.

Izdvojeno

09. kolovoz 2020 20:28