Jednom mi je Zvonimir Boban rekao da bi se trebao zbog svog oštrog načina pisanja izviniti svim reprezentativcima koji su poslije napravili velike karijere,a koje sam nemilosrdno "šibao" svojim komentarima.
"U stanju si posvaditi dva ormara,a ne dva čovjeka" znao mi je reći Zvone ponekad zaboravljajući da sam ja u početku njihovih karijera (Prosinečki, Jerkan, Soldo, Bokšić, Vučević) pisao o njima vjerujući da će postati veliki. Možda su i postali veliki i baš i zbog mog oštrog pisanja i korekcije njihovog nogometnog uzlijetanja.
E, kakve ovo veze ima s pokojnim Perom Nadovezom "splitskim Peleom"? Pa i njemu sam, Bog mu dao pokoj, iz čista mira napravio jednu veliku spačku koju mi je on naoko odmah oprostio, ali je dugo pamtio. S njim nisam imao neki privatni odnos, ali je to ipak bio odnos s uvažavanjem.
Bilo je to pri kraju drugog Perinog mandata u Hajduku kada je 1987. zamijenio Bugara Ivana Vucova i na svu silu nastojao podići ekipu do razine da barem bude u pola nalik onoj koju je vodio u prvom madatu 1982.-1984. Tako je Pero, ničim izazvan, izjavio u dnevnim listovima tadašnje zemlje da je ponosan koje jedinstvo i kompaktnost ima u momčadi i da su momci toliko odani jedni drugome da je ponosan na njih. Malo me je to ne iziritiralo, nego ponukalo da napišem tekst u kojem ću dokazati da to nije baš tako. Zapravo, da uopće nije tako.
U tadašnjem tjedniku "Tempo" tjedan dana kasnije objavio sam tekst u kojem sam naveo sve svađe i dijaloge iz Hajdukove svlačionice koji su se dogodile nakon Perine izjave o "jedinstvu momčadi".
Bilo je tu i pikanterija što je Nadoveza kojem igraču zamjerao, kako ih je na svoj načim motivirao, a napisani su i razgovori i svađe među igračima za koje su svi mislili da će ostati iza zidova svlačionice. Sjećam se da je za jednog igrača Pero u svlačionici rekao da ima radijus kretanja kao šestar, drugi da "trče na svoj centaršut", a da bi za trećeg, koji se toliko udebljao, najbolje billo da se preseli kod punice.
Tekst je izišao u sriijedu, a Peru sam izbjegavao par dana da se i ja ne susretnem s njegovom bujicom zamjerki. Vidjeli smo se tjedan dana poslije i samo mi je mahnuo kažiprstom i rekao da sam veći mangup nego što je mislio i da to što sam napisao nije dobro za Hajduk. Nije dalje objašnjavao. Ali nakon toga, po suradnji sa svojim informatorima iz svlačionice, sam shvatio da ih je Pero izribao i da nisam trebao biti tako bezobrazan. Pero bi se uvijek osmjehnuo kada bi se idućih desetljeća susretali, ali o tome nikada više nije govorio.
Nikada se nisam izvinjavao za ono što sam napravio u svom novinarskom radu, ali sada mogu poručiti: "Žao mi je Pero, nisi to zaslužio jer si ih htio motivirati na svoj jedinstveni dalmatinski način !". Hvala ti za sve što si dao Hajduku i hajdučkom puku, a to su emocije koje su za mene bile čak i ispred tvojih golova.