StoryEditor
Hajdukveliki intervju

Marko Livaja ekskluzivno za ‘Slobodnu‘: Okrunit ću karijeru Hajdukovom titulom prvaka i posvetiti je navijačima za svu patnju zadnjih sezona

18. siječnja 2022. - 20:30

Ne treba vam slat ponude, Marko Livaja misli ostat u Hajduka! Koliko? Možda i doživotno, ali dovoljno dugo dok se ne osvoji trofej, odnosno titula prvaka.

Kup jest zanimljiv, ali šampionska kruna je ono pravo zbog čega se igra. Zbog čega se živi i pati. Titula prvaka je vizija. I misija.

- Da napokon dođe nakon svih ovih godina što su navijači prošli i propatili – ne dvoji Marko. - Možda uspijemo već ove godine, ako ne, nastavit ćemo se borit. Puni smo ambicija.

Livajomanija trese Hajdukom, Splitom, Dalmacijom... Livaja je postao važniji lik i od gradonačelnika Splita (neka nam oprosti gospodin Ivica Puljak) i od samog predsjednika Hajduka (Lukši Jakobušiću ova konstatacija neće smetati).

Prije 11 mjeseci pokrenuo je Hajduk iz tjeskobe i apatije, a ljetošnja euforija i plebiscitarna akcija „Livaja ostani” ostaje upamćena.

U Marka se navijači zaklinju, netko je ispalio da to što je Maradona bio za Napoli, da je to Livaja za grad podno Marjana...

- Ma neee, ne mislim da sam kao Maradona u Napulju, ja ga i ne pamtim dobro, mlađi sam, gledao sam samo filmove o njemu. I to je pretjerano govoriti – brani se skromnošću.

Ipak, ne možete se obraniti od navijača. Koliko ste dresova podijelili?

- Oko 300.

To je sigurno rekord, a u klubu nam kažu da su prodali 4000 tisuće dresova s vašim prezimenom. I da vas je Stanko Bubalo sad pitao dres?

- Da, prišao mi je Bubalo i čestitao mi na svemu i zahvalio kao pravi navijač Hajduka i da mu nabavim moj dres. Da mu je to važno. Hoću, svakako.

image
Duje Klarić/Cropix

Kako se nosite s tom pomamom? Čak vas i bivši asovi pitaju za dres!

- Strpljenjem. Za svakog imam vremena da mu dam autogram, da napravimo selfie. Kad mi netko priđe, zamoli me, ja stanem, potpišem se, nije nikad problem. Meni je to sekunda strpljenja, a njima očito važna uspomena, pa kako da ne udovoljim. Mi igramo zbog njih, oni plaćaju ulaznice da nas vide, kako da ne budem strpljiv.

Kad smo prije godinu i pol otvarali priču na Zvončacu, kad ste rekli da biste se vratili da Hajduk osvoji titulu, nismo slutili u što će sve prerasti...

- Sve je došlo iznenada. Moj povratak iz Atene na poziv predsjednika Jakobušića, pa kad je ljetos počela akcija da ostanem i dalje, bio sam u prvi mah zatečen. Ja sam dogovorio ostati tri mjeseca. A onda je krenulo... U početku nisam bio ni svjestan te akcije, ostani, ostani. Proradila je emocija. Bolje je ostat kući. Ne mogu iznevjerit navijače. Doma mi je ugodno i uživam u Hajduku i možemo ostvarit velike stvari.

Ostati do kraja karijere?

- Što se tiče emocija vrlo rado, ja sam već negdje rekao da bih ostao doživotno. Ali, dobro... Ne znam... Recimo kao Athletic Bilbao, da se potpiše na pet godina plus dvije - smije se Livaja.

Dočekati Nikolu Kalinića, pa onda i Ivana Perišića, dodajemo. 

- Nikoli sam dodavao balune kao mulac iza branke, kadet. On je već igrao za prvu momčad – prisjetio se.

A mi inzistiramo: Zanimljiva nam je ta ideja da se okupite vi stariji, oko vas i Lovre Kalinića da se formira snažna momčad povratnika koja bi ostvarila hajdučke snove, Nikola Kalinić, Perišić...

- S Perišićem u reprezentaciji uvijek pričam o Hajduku, to je točno, sve ga interesira.

Ako dođe sad Kalinić, Nikola, kako ćete ga dočekat?

- Raširenih ruku! 

Projekt „vrime je, vrati se” po svemu nije utopija. Nego, da vas pitamo, doselili ste sad na Bačvice?

- Jesam, lijepo nam je, uselili smo se nedavno, pa supruga Iris i ja, s djecom volimo prošetati dolje uz more, svratimo na kavu kod Benđa i Sonje, to su nam stari prijatelji, imaju kafić. Volim prošetati.

I supruga Iris je navijala da ostanete?

- I ona voli što smo doma.

image
Tom Dubravec/ Cropix

Nedavno ste dobili prinovu?

- Ima već i deset mjeseci da se rodio sin Lorenzo, taman kad smo se vratili. Nije to bio poseban razlog povratka, ali i to se poklopilo. I kći Elizabet se rodila u Hrvatskoj, dok sam ja bio vani, ima pet i pol godina. Svakako uživamo što smo svi skupa, doma u Splitu.

Pravi ste obiteljski čovjek, kako ide s mijenjanjem pelena?

- Ha, ha, svaki mjesec jedan put! Ma nije, šalim se, uskočim ja uvijek kad zatreba.

Odete li u Kaštela svoja, u Lukšiću je kuća?

- Kako ne, sredili smo kuću, tamo su mi roditelji, dida, brat. Posjećujem ih redovito.

Brat Mirko je isto bio talent, išao je u Cataniju, Šibenik...

- Ma, ostavio se on baluna.

image
Robert Matić/Hajduk.hr

Malo se zna da ste išli u razred u Kaštelima s tenisačem Matom Delićem, vaterpolistom Marinom Divkovićem. Jeste li u kontaktu?

- S Matom jesam, popijemo kavu često, on živi u Splitu. S Marinom baš i ne, nismo se vidjeli u zadnje vrijeme.

Divković je igrao za Jadran i tako smo došli do vašeg Zvončaca... Šetnja po Bačvicama, ali na mali balun idete u Zvončac. Tamo ste često?

- Ljeti, da, a ovako kad mi obaveze dopuste. Balun na skalinu, to je legenda i moja velika ljubav. Davno su me dovukli prijatelji i ostala je ta navika, strast da se zaigra na male branke.

To je beton za velike majstore, pa se smatra da je vaše umijeće s balunom baš tu „na skalinu” dotjerano do savršenstva. Recimo pogodak Lokomotivi u kupu, kad ste ih zavaljali u petercu, to je gol sa Zvončaca?

- Možda... Ne znam. Znam da sam oduvijek igrao mali balun i nikad mi ga nije bilo dosta. Na turnirima sam rado nastupao. Radije sam igrao nego individualno trenirao. Ja obožavam igrat i trenirat. 

Kaže Jakobušić, kako da mu zabranimo da zaigra na Zvončacu kad je to on, to je njegova duša...

- Pa zašto bi mi zabranili?

Zbog rizika ozljede.

- Ma ozlijedit se možeš bilo kako. I kad se spuštaš niz skaline. Uostalom, pazimo se i ne igra se to ni tako često, a najmanje da bi bilo opasno.

image
Joško Ponoš/Cropix

Ovo vam je najbolja sezona u karijeri, nikad niste dali toliko golova, 13 ujesen?

- Ne gledam to tako, u AEK-u sam igrao isto dobro. I u Las Palmasu. Istina je da ovdje sve ima dodatnu emociju.

Kako komentirate premijeru protiv Širokog, tek kad ste vi ušli u igru Hajduk je odmah proigrao?

- Ja sam nedavno izašao iz korone i nije mi to problem priznati. Zato nisam igrao puno. Pred Novu godinu sam se zarazio, ušao u izolaciju. Boljeli su me sinusi, nije bilo strašno, ali sam bio pozitivan, mirovao i sve te preglede kasnije trebalo je obaviti. Sad je sve u redu. Svi zajedno, uhvatit ćemo mi zalet na vrijeme.

Danas ste zvijezda bez premca, a kad ste ono otišli kao mlad, kadet, evo ima 12 godina, kako vam je pogledati unatrag?

- Da, bio sam sa 16 godina na pripremama u Marbelli, pa zaigrao protiv Željezničara na 99. rođendanu i onda sam otišao.

Što bi danas 28-godišnji Livaja savjetovao 16-godišnjaku?

- Strpljenja, mudrosti. Ali, to sve ide s godinama, postaneš zreliji. Lako je to danas reći. Mladima bih savjetovao strpljenje. Bolje je odigrati nekoliko sezona na startu u Hajduku... Ja sam bio nestrpljiv, ali moja priča je bila drugačija. Meni, naime, nije bio ponuđen pravi ugovor.

A Inter vas je zvao.

- Tako je. Pa sam otišao. Sad u povratku, istina je, želim nadoknaditi ono što sam ostao na neki način dužan, sebi, navijačima. Želim titulom prvaka okruniti karijeru i to nam je svima velika želja i motiv.

image
Ante Čizmić/Cropix

Što bi za vas značila titula prvaka?

- Ostvarenje snova.

Kome biste je posvetili?

- Navijačima, svim navijačima. Za svu patnju zadnjih sezona.

Vi ste sad dobar, strpljiv, obiteljski čovjek, možemo ovako pričat satima. Niste više nestašni dječak?

- Dođe to s godinama. Sazriješ, obitelj, djeca, odgovornost.

A recite nam, u Rijeci, kad ste dali gol obraćali ste se domaćoj publici?

- Slao sam im poljupce na njihove povike. Ma, to je rivalstvo, žar borbe i nema tu zla. Kako s Rijekom, tako i s ostalima, s Dinamom...

Kad ste tek došli sigurni smo da su mnogi suparnički treneri pravili taktiku tako da vas isprovociraju, misleći da ćete nasjesti, reagirati. Zbilja, što se događa dolje u terenu što ne vidimo, ne čujemo?

- Neki mi svašta govore, oni meni, ali i ja njima uzvratim. Verbalno. Poslije se to izgladi, to je 90 minuta borbe. Ne, neće me izbaciti iz takta. Preiskusan sam. Ja se koncentriram prije utakmice i znam što me čeka, neću nikad reagirati...

Tako i treba. Za trofej. I titulu. Kako smo rekli na početku, to je vizija. I Livajina misija.

'Nisam htio uzeti broj 10 iz respekta prema Caktašu'

Vratio vas je Jakobušić?

- Nazvao me lani za Novu godinu i pitao kakve su šanse da se vratim... Rekao sam, teško... Takva je bila trenutna situacija s AEK-om. Ipak, malo, pomalo, ta se priča odvrtila do zadnjeg dana prijelaznog roka sredinom veljače i tu sam.

Jakobušićeva energija...

- Svaka čast. Ima je predsjednik i previše!

Kad ste lani došli niste odmah uzeli broj 10, nego 11...

- Iz respekta prema Miji Caktašu i svemu što je dao za Hajduk. Desetka je bila njegova, pa tek na ljeto kad se oslobodila, uzeo sam je.

'Što ja i Hajduk budemo bolji, veće su mi šanse za Katar'

- Vjerojatno se ne bih vratio u reprezentaciju da se nisam vratio u Hajduk. Ne bih došao pod povećalo izbornika Dalića. Ovako sam igrao dobro i vratio se u krug izabranih. Prije toga sam igrao četiri utakmice i pao u drugi plan. Naravno da mi je želja da odem i ja u Katar, na Svjetsko prvenstvo. Ali, ima tu još godinu dana igre, treba se potvrđivati. Što budem bolji ja i Hajduk, veće su mi šanse i za Katar.

Nekoliko brzopoteznih...

Mijenjat pelene ili težak trening?

- Svejedno, ali volim ja trenirat!

Real ili Barcelona?

- Barcelona!

Manchester City ili Liverpool?

– Liverpool!

Inter ili Juventus?

- Inter, pa tamo sam bio!

Italija ili Španjolska?

– Italija, ali u Španjolskoj sam živio samo na Kanarima.

Messi ili Cristiano Ronaldo?

- Messi

Meso ili riba?

- Meso, od ribe se ne mogu najest. Bude fino, ali za po ure ja sam opet gladan!

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
24. svibanj 2022 02:24