StoryEditor
Hajdukpojačanje ili promašaj?

Marko Futacs: Trener je u pravu, igrač sam A klase i jedva čekam to dokazati!

6. rujna 2016. - 22:03
hajduk_siroki_brijeg6-030916

Marko Futacs u Hajduk je stigao kao igrač A klase, kako ga je nazvao trener Marijan Pušnik. No, ozljeda je mađarskog napadača spriječila da već tijekom ljeta, prije svega u europskim utakmicama, ostavi trag na Poljudu.

Obnovio je ozljedu koljena i propustio praktički cijelo ljeto. Protiv Rijeke i Lokomotive ušao je s klupe, a u prijateljskom ogledu sa Širokim Brijegom krenuo je od prve minute. I zabio vodeći pogodak, lijepi lob. Je li to tek početak uspješne Futacseve epizode u Splitu? Vrijeme će pokazati, jer prvo treba zaliječiti ozljedu i dohvatiti pravu formu. 

Kako ide?

– Ide nabolje, osjećam se dobro. Protiv Širokog je bilo teško, bila je to prva utakmica koju sam počeo od prve minute. Dobar je osjećaj bio igrati - kazao nam je u uvodu razgovora Futacs koji gotovo godinu dana nije zaigrao u natjecateljskoj utakmici. Još od listopada 2015. kada je u dresu turskog Mersina ozlijedio koljeno desne noge.

– U studenom sam imao operaciju i potom krenuo na rehabilitaciju. Tajming je zaista bio loš. U Turskoj nisam bio sretan, htio sam otići negdje gdje bih igrao više i onda se dogodila ozljeda. To se dogodi kad glavom nisi unutra. Oporavljao sam se kod kuće u Mađarskoj, s profesionalnim liječnicima iz mađarske reprezentacije.

Je li vam to bila najduža pauza zbog ozljede?
– Nisam imao ni jednu ozbiljnu ozljedu prije toga. Nikad nisam bio izvan pogona više od tjedan dana.

U Hajduku se Futacs nada novom početku iako je odmah nakon potpisa za “bile” obnovio ozljedu. Opet desno koljeno, ovaj put u prijateljskoj utakmici kod Junaka u Sinju. 

– Nije bila neka strašna ozljeda, ali ipak me mjesec dana makla s terena. Igrali smo važne utakmice, a ja nisam mogao biti s momčadi. Osjećao sam pritisak jer su htjeli da igram, a htio sam i ja, no tijelo moram poštivati.

Kako je bilo gledati europske oglede s tribina znajući da ne možeš pomoći?

– Loše. Zato sam i došao, igrati i zabijati. Najgore je gledati s tribina kako momčad igra, a ne možeš joj pomoći. I kad izgubimo želimo biti s njima, momčad smo. Razmišljam pozitivno i nadam se da će sada sve krenuti u pravom smjeru.

Kako ste se fizički osjećali protiv Širokog? Za koliko vas vremena možemo očekivati blizu sto posto?

– Igrao sam samo 45 minuta, vidjet ćemo kako će koljeno reagirati. Za par tjedana bit ću blizu sto posto. Par mjeseci uvijek će biti boli, moram raditi u teretani na nogama, paziti nakon treninga, ići na terapije... Tijelo je drugačije, ja sam gotovo dvometraš uz 95 kilograma. Nije isto kao nekom nižem ili lakšem igraču.

Boli li vas sada?

– Nakon treninga i utakmice malo da, ali ne previše. Ovdje je liječnička služba profesionalna od prvog dana. Odabrao sam odličan klub za krenuti iznova. Sve ovisi o mom tijelu.

Što očekujete od sebe ove sezone?
– Golove! Svi napadači ovise o golovima, tako i ja. Ne volim pričati o brojkama, samo želim zabiti što više.

Kako bi opisao sebe kao igrača? Koje su ti vrline?
– Tehnički sam dobar za svoju visinu, ali ne volim samo spuštati lopte glavom, već i igrati nogom. Kao napadač moram biti u šesnaestercu, ali volim i driblati, vratiti se po loptu, zadržati je pa dodati i onda ući u kazneni prostor. To se od mene očekuje.

A mane?
– Uvijek može bolje. Mogu bolje pucati glavom, ali i bolje “namirisati” gol, naći se na pravome mjestu u pravo vrijeme.

Godi li vam kompliment trenera Pušnika da ste igrač A klase, ali uz uvjet da ste na sto posto fizičke mogućnosti?

– Drago mi je da je to rekao, lijepo je što vjeruje u mene. U pravu je. Zato me i doveo. Zato mi je bilo krivo kad sam se ozlijedio jer nisam mogao pomoći momčadi i treneru. Radim da dosegnem sto posto kako bi me momčad mogla iskoristiti.

S kime ste se od suigrača najviše zbližili?

– S Magantom, Saidom i Ohandzom, a od domaćih s Lorencom (op.p. Šimić), Franom (op.p. Tudor)...

Kako vam je za sada u klubu, gradu?

– Imamo internacionalnu momčad s puno igrača koji govore engleski, francuski i njemački, a to su jezici koje i ja pričam. Obitelj mi nije daleko, pet sati odavde, u Budimpešti. Od prvog trenutka kao da sam kući. Našao sam stan, ljudi su ljubazni, puno je turista... Lijepo je ozračje oko mene, svi uvjeti za uspjeh su tu.

Kakva je momčad?

– Mlada, to je dobro. Ima i iskusnijih. Da je Europska liga počela kasnije, možda bi bilo bolje jer bi novi trener i novi stožer imali više vremena da nas uigraju.

Koliko si znao o Hajduku prije dolaska?

– Znao sam da je veliki klub. Kad spomenete Hajduk u Europi svi misle na velike utakmice protiv velikih suparnika. Nadam se da opet možemo zasjati na europskoj sceni.

Jeste pohvatali što hrvatskog jezika?

– Hvala, thank you. Bog.

A od nogometnih stvari?

– Ne baš, ha-ha. Polako to ide. Težak je jezik, iako mislim da je mađarski još teži.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
08. svibanj 2021 13:18