Hajduk je protiv Slaven Belupa tek drugi put pod vodstvom Ivana Leke došao do druge uzastopne pobjede u službenim susretima, a činjenica da je ovo ujedno druga uzastopna utakmica na kojoj Bijeli nisu primili gol (a nisu ni dopustili gostima nijedan udarac u okvir), dodatno daje na važnosti slavlju nad koprivničkom momčadi.
Leko je odlučio na teren poslati isti sastav u istoj formaciji kao i u utakmici protiv Osijeka prošle nedjelje, a to je bilo prvi put od njegovog dolaska na klupu da su Bijeli dvije utakmice zaredom od početka izgledali isto. Yassine Benrahou opet je startao na poziciji ‘desetke‘ i pružio još jednu dobru predstavu, a Filip Krovinović ponovno se našao pored Lukasa Grgića na ‘šestici‘, gdje ćemo ga očigledno i ubuduće viđati.
- Pokušali smo od njega napraviti box-to-box igrača, koji će imati i golove i asistencije i koji će biti dobar u obrani. Nije išlo, jer ekipi nije odgovaralo i sada smo ga prebacili na playmakera na nižoj poziciji – objasnio je Leko u najavi utakmice.
Zoran Zekić svoju je momčad izveo u 5-4-1 i plan mu je bio discipliniranim branjenjem u srednjem i niskom bloku isprovocirati pogrešku Hajduka, a onda zaprijetiti kroz tranziciju. Svakoj ekipi na svijetu problematično je napadati takvu ekipu, a naravno da ništa drugačije nije bilo ni Hajduku. Bijeli su kontrolirali posjed i selili težište igre s jedne strane na drugu, ali bez nekakvog konkretnog učinka.
Ipak, u 20. minuti smo vidjeli jednu situaciju koja je bila ogledni primjer kako napadati momčad koja se brani u bloku. Livaja se spustio po loptu i isprve je proslijedio Benrahou koji se nalazio u međuprostoru. Marokanac je odmah pronašao Darija Melnjaka koji je ulazio po lijevoj strani, ali njegov ubačaj je bio blokiran.
Takvih situacija nije bilo puno sve do same završnice prvog dijela, kada su Lekini igrači krenuli malo odlučnije na gol Ivana Čovića. I opet se sve u suštini vrtjelo oko Livajinog spuštanja po loptu i Benrahouovog operiranja u međuprostoru.
Hajduk je u ovom susretu u potpunosti dominirao i - za svoje pojmove - iznadprosječno dobro kontrolirao situacije nakon izgubljene lopte. Bijeli su imali 63 posto posjeda i 430 dodavanja uz uspješnost od 81 posto, ali su isto tako imali ogroman broj dugih lopti i ubačaja. Podatak da je od 74 duge lopte njih 61 posto bilo točnih te da su centaršutovi bili na 28 posto (10/36) sugerira da to nisu bile one besmislene "kende", ali Leko svejedno nije bio zadovoljan nakon utakmice zbog toga.
- Ja ne volim duge balune i kende. Ali mi smo dosad bili puno naivni, što ste i sami pričali. Htjeli smo igrati preotvoreno. Neki uče na tuđim greškama, mi smo morali učiti na svojima.
No, ta ogromna količina dugih lopti i ubačaja na kraju je ipak urodila plodom, jer je u 72. minuti jedan ubačaj Livaje s lijeve strane izbijen glavom iz protivničkog šesnaesterca, a lopta je pala ravno na nogu Dina Mikanovića koji ju je sjajno "poklopio" i zabio golčinu za vodstvo.
Samo par sekundi prije nego što je taj pogodak pao, imali smo prilike vidjeti sliku koja najbolje opisuje današnju utakmicu - Livaju kako nakon centaršuta ostaje mirno stajati uz lijevu aut liniju, kao da poručuje svojim igračima: "Eto, još vam moram i ubacivati lopte". Ali ne kao da im nešto zamjera, već kao da je više umoran od toga što ekipa ništa ne može bez njega. Uostalom, on je prvi zagrlio Mikanovića nakon pogotka.
Najbolji igrač Bijelih danas se našao u dvije velike prilike, a imao je i prste u svakom opasnijem napadu, ako već ne i ključnu ulogu. Uputio je dva ključna dodavanja i imao 3/3 točnih dugih lopti te 2/4 ubačaja, s tim da je nakon jednog od tih netočnih pao pogodak. Daleko od toga da je Hajdukova ‘desetka‘ jedina postojala na terenu, ali sve se vrtjelo oko njega, kako to najčešće i biva.
Osim Livaje, odličnu utakmicu odigrao je i Jan Mlakar. Slovenca je bilo svugdje po terenu, u napadu je popunjava ispražnjene prostore, u fazi obrane je bio maksimalno odgovoran, a često bi on bio taj koji bi reciklirao posjed u protivničkoj polovici. Uz sve to, bio je odličan u duelima i susret je završio s 10/14 dobivenih duela.
No, Leko je upravo njega prvog izvadio iz igre u 70. minuti te uveo Nikolu Kalinića i prešao u malo ofenzivnijih 4-4-2. Kalinić je, naravno, u fazi napada bio target man (na njega je i išao Livajin ubačaj koji je prethodio golu), a u fazi obrane statični dirigent. No, Livaja je nakon njegovog ulaska u maniri pravog kapetana podmetnuo svoja leđa i u punom obujmu se aktivirao u fazi obrane, tako sasvim zaokruživši još jednu u nizu svojih majstorskih predstava.
Za kraj treba pohvaliti i Ferra. Često ga (s razlogom) kritiziram, ali Portugalac je protiv Belupa u taktičkom smislu odigrao gotovo bez greške, dok je i u izlascima u zatvaranje bio pravovremen, ali i što je još važnije - ispravno je procjenjivao situacije kada izaći, a kada ne.
Leko je na presici ususret utakmici rekao da pobjeda prije reprezentativne stanke vrijedi dvostruko, a nakon kiksa Osijeka i bijega na čak 13 bodova razlike, te prije gostovanja Rijeke kod Dinama na Maksimiru, ova tri boda definitivno će puno značiti ekipi.
Strateg Bijelih prvi put je u dvije uzastopne utakmice izveo isti sastav i ponovno stigao do dvije poprilično sigurne i kontrolirane pobjede, iako ona možda nije bila najuvjerljivija. Dva tjedna stanke trebala bi mu omogućiti da na miru modificira sustav i plan kojem se dugo opirao, a onda u nastavku prvenstva možda po prvi put upiše i treću uzastopnu pobjedu.