Hajdukovi navijači su u samo par tjedana prešli put od totalnog očaja zbog izgubljene sezone do nove nade da titula prvaka Hrvatske ipak još uvijek nije izgubljena, iako je realnost takva da situacija objektivno nije bila baš toliko crna prije, niti je sada baš toliko svijetla. A katalizator te promjene u načinu gledišta bila je odluka Ivana Leke da se prestane voditi svojim idealima i odluči prihvatiti realnost.
Tri neuvjerljive pobjede i isto toliko teških poraza, od kojih je onaj na Maksimiru bio kap koja je prelila čašu, nagnao je stratega Bijelih da odustane od 3-5-2 koji ni na koji način nisu funkcionirali i prebaci svoju momčad u sustav koji joj najviše odgovara.
Leko je od početka govorio kako sustav nije bitan i kako nije važno stoji li igrač deset metara gore, dolje, lijevo ili desno, ali je svejedno odbijao promijeniti taj "nebitni" sustav. Sve dok Modri njegovoj ekipi nisu utrpali četiri komada u jednoj od najgorih predstava Hajduka u zaista dugo vremena.
Njegovih 3-5-2 nakon toga su otišli u povijest (barem privremeno), a u četvrtfinalu Kupa protiv Osijeka prvi put smo vidjeli Bijele u 4-2-3-1. Nakon solidne predstave i pobjede 2:1, Leko je u izjavi za MAXSport nakon utakmice govorio o tome kako nije problem u 3-5-2, ali da igrače "odmah uhvati panika i nervoza kada čuju da će igrati s trojicom natrag". Trener Bijelih prije toga je iz tjedna u tjedan govorio kako igrači vjeruju u njegovu ideju.
Zatim je došla utakmica protiv Lokomotive na Poljudu i težak poraz (3:4), a Leko je onda za povratak u Gradski vrt (ovaj put u sklopu prvenstva) odlučio povući još jedan logičan potez i spustiti Filipa Krovinovića s ‘desetke‘ na ‘šesticu‘, koja u fazi napada često djeluje kao ‘osmica‘.
Hajduk je tako s Yassineom Benrahouom na ‘desetki‘ i Krovinovićem na ‘šestici‘ pobijedio Osijek 2:0 i Slaven Belupo 1:0, a u oba susreta Bijeli su kontrolirali situaciju od početka do kraja. Marokanac je bio maksimalno odgovoran u fazi obrane i stvarao probleme protivnicima kroz međuprostor u fazi napada, a Krovinović je ekipi pružao sigurnost u sredini i diktirao tempo iz dubine.
- Ja Krovinovića nisam nikada vidio kao ‘desetku‘, ovdje je silom prilika igrao ‘desetku‘ i ‘osmicu‘ u fazi obrane. On je najbolji nogomet igrao kod Kopića u Zagrebu. Mi smo pokušali kroz pripreme od njega napraviti box-to-box igrača, koji će imati i golove i asistencije i koji će biti dobar u obrani. Nije išlo, jer ekipi nije odgovaralo i sada smo ga prebacili 15-ak metara niže na playmakera iz dubine - objasnio je Leko.
Dakle, desetak metara gore - dolje ne radi razliku, ali 15-ak očito radi...
Sada bi netko mogao reći da ne treba vagati svaku izjavu koju trener ili bilo tko drugi kaže, ali to ne može biti dalje od istine. Konferencije za medije i ostali javni nastupi su upravo to - javni nastupi i podrazumijeva se da sve ono što trener na njima kaže ima određenu težinu.
Presice i blic-intervjui nakon utakmice komunikacijski su kanali putem kojih javnost može čuti što trener misli i preko kojih trener može poručiti javnosti ono što želi. Pritom je on slobodan izabrati svoj način komunikacije. Drugim riječima, može biti sasvim zatvoren i izbjeći odgovor, ili može biti maksimalno iskren. A može i na neki način "manipulirati" javnost. Sve je na njemu.
Leko se odlučio za jedan nastup koji djeluje iskreno i smireno, bez obzira na to koliko teška situacija bila. Bez problema detektira probleme i nije mu problem iskomunicirati ih javnosti, a u svemu tome ima veliku dozu samokritike, iako ne preza ni od kritiziranja svojih igrača.
No, kada je počeo odustajati od svoje ideje i postavljati dijelove slagalice na svoje mjesto, njegove izjave počele su poprimati drugačije konture. Strateg Bijelih sve više postaje ironičan i odaje dojam čovjeka koji je nakon dobre utakmice više frustriran zbog toga što njegov plan nije uspio nego što je sretan zbog toga što stvari napokon djeluju donekle dobro.
Nebrojeno je puta iskazao svoje razočaranje time što njegova osnovna ideja nije funkcionirala, a na presici pred utakmicu sa Slavenom Belupom na pitanje "može li Hajduk prepisati recept od belgijskog Royal Union St. Gilloisea", odgovorio da "ne može, jer oni igraju 3-5-2, a to ovdje ne prolazi".
Kada se u kontekst stavi i njegov odgovor vezan za Krovinovićevu promjenu uloge, teško je ne izvući zaključak kako Leko zapravo nije zadovoljan sa situacijom u kojoj se nalazi i da mu poprilično smeta to što mora igrati u 4-2-3-1, što Krovinovića mora povući natrag i što se općenito mora voditi realnošću, a ne svojim trenerskim idealima.
I tu se sada trebamo vratiti na njegovu izjavu s konferencije za medije na kojoj je predstavljen kao novi trener Hajduka.
"Jeste li spremni promijeniti ideju ako ne bude išlo prema očekivanjima?", glasilo je pitanje, a njegov odgovor je bio:
- Jesam. Ideja nogometa je jedna i tako ćemo nastojati igrati, ali postoji pravilo pobjeđivanja. Volim pobijediti, svi to volimo, jer treniraš da pobijediš. Ako moram birati između toga da pobjeđujem i igram loše, ili da igram lijepo, a gubim, uvijek ću birati pobjedu. Ali na taj način nema sreće na duge staze.
Leko je u posljednjih nekoliko tjedana napravio točno ono što je rekao da će napraviti ako stvari ne budu funkcionirale, ali ostaje nejasno zašto ne bi bilo uspjeha na duge staze. Ono kako on želi igrati u velikoj je mjeri ostvarivo i sustavu 4-2-3-1, a usto i sam pojam sustava definira samo osnovne postavke koje mogu varirati u različitim fazama igre. Drugim riječima, s uigranom ekipom se svašta može napraviti i ona u fazi napada može u velikoj mjeri izgledati onako kako strateg Bijelih želi, a da igrače ne "hvata panika i nervoza".
Emir Sahiti i Rokas Pukštas, primjerice, mogu odigrati gotovo svaku ulogu, a oni nisu jedini koji mogu pokriti više pozicija i koji se u kontekstu jedne utakmice mogu naći u različitim ulogama.
Osnovni posao trenera je izvući maksimum iz kadra koji mu je na raspolaganju, a njegove želje i ideali trebali bi biti na drugom mjestu, koliko god to u nekom širem smislu možda zvuči nepošteno. Uostalom, u Hajdukovoj Strategiji jasno stoji da se trener bira prema kadru, a ne obrnuto, što znači da bi profili igrači trebali diktirati sustav i stil kojim će se igrati, a ne trener.
Leko nikada nije htio naknadno pojasniti svoje izjave koje su ostale "visjeti u zraku", dok je za svoje istupe rekao da je svatko slobodan shvatiti ih kako želi. I zaista ih svatko i shvaća na različite načine, ali rijetko tko će reći da strateg Bijelih djeluje zadovoljno nakon što je odustao od svoje ideje, a momčad napokon napravila korak naprijed.
Leko je trener koji iza sebe ima "opipljivih" uspjeha u svojoj karijeri i na raspolaganju ima momčad koja je poprilično kvalitetna u kontekstu HNL-a, bez obzira na siromašan zimski prijelazni rok i probleme s ozljedama. Svoju ideju bi trebao modificirati prema onome što ima na raspolaganju i nema potrebe da bude razočaran što ne može biti baš sasvim po njegovome, jer kompromis je uvijek nužan kada sjediš na klupi Hajduka.
Uostalom, tko kaže da na ovaj način neće biti sreće na duge staze? I tko kaže da jednom u budućnosti, kada stvari sjednu na svoje mjesto, Leko neće doći do toga da mu ekipa igra točno onako kako on priželjkuje?