U moru svijeta, u mnoštvu ožalošćenih što su se željeli oprostiti od Marija Boljata, ispratiti Hajdukova velikana i pripadnika „zlatne generacije” na vječni počinak, nailazili smo na stare, drage likove Hajdukove obitelji i povijesti... Neke viđamo rijetko, neke baš i nikako...
Koliko samo kriju zanimljivih priča, dogodovština, ispovijesti kako su se kovali Hajdukovi trofeji, a ne zaboravimo, Boljat je potpisao učešće u svakom od njih, od titula prvaka 1971., 1974., 1975. i 1979, sve do svih pet uzastopnih kupova iz tog neponovljiva razdoblja, 1972., 1973., 1974., 1976. i 1977. Ako mislite da smo ‘75. greškom preskočili, kalendarski te godine nije se odigralo finale kupa.
Luka Bonačić bio nam je prvi pri ruci, pričao je kako on to vidi igru Marija Boljata;
- Da sad igra na Messija, ne bi se Messi Boljatu naigrao, ne, ne, nikako. On je bio takav prilipak na igrača, da mu ne bi dao disat. Ali, sve korektno. Striktno uz igrača i nisi ga mogao proći. Bio bi to duel i te kako, Messi se ne bi razmahao – Luka je na trenutak zaronio u razmišljanje što bi bilo kad bi bilo. Vidio je Boljata i u današnjem nogometu, u zamišljenoj utakmici onog Hajduka s donedavnom Barcelonom.
Goran Jurišić je iz svoga Šibenika potegao na sprovod na splitski Lovrinac, da oda počast Boljatu i da se vidi sa suigračima iz šampionskog Hajduka 73/74, ono kad je bio rezervni centarfor „bijelih”. Imao je značajan učinak s klupe, bilo je mjesta i za Jurišićevu minutažu u Ivićevim nacrtima:
- Vidite da sam iz Šibenika došao samo da se poklonim sjeni Marija Boljata. I to vam nešto govori. U godinu dana šta smo uzeli kup i prvenstvo intenzivno smo se družili. Na srcu mi je... I baš zato šta smo zajedno bili na klupi, čekajući da nas Ivić ubaci u igru, puno smo pričali. Ja uvijek govorim za sebe da sam bio moderan igrač prije svoga vremena, otvarao prostor, tražio dubinu... Prikazali smo te godine lijepe stvari, a Mario mi je baš posebna uspomena – sjeća se Jurišić.
Boro Primorac, da ga sad ne tituliramo kao aktualnog šefa Akademije „Luka Kaliterna”, zanimljiv nam je kao Boljatov suigrač, iz šampionske 78/79:
- Davao je sve od sebe, imao je onu pozitivnu „agressivite” (ne može naš Boro bez francuskog), agresivnost, je li... Volio je duele. Bio je najzdraviji u ekipi. Uvijek spreman za borbu. Ma znate šta, bio je u igri bezobrazniji i od Frfe Mužinića!
Tu je i Ivan Katalinić, trofej do trofeja, vratar i trener:
- Puno smo skupa igrali, puno smo skupa bili i na klupi, a veliki mi je gušt da smo skupa zaigrali za reprezentaciju, je, ono protiv Španjolske, on je bio lijevi bek, meni je gol zabio Ruben Cano, a Juanito je pogođen bocom s tribina – sjeća se Kate.
Ivica Kalinić, fini momak koji se priključio „zlatnoj generaciji” 1976. godine nije od anegdota. Uvijek je ozbiljan. Bio je i nogometaš, pa trener i sportski direktor Hajduka. A Boljat, posebna mu je uspomena:
- Mlad sam došao među veličine te 1976. godine, gledao ih sa strahopoštovanjem. Na vijest da je Boljat umro, provrtio sam doma album sa slikama. Jedna je posebna, mi u Džakarti, turneja, Indonezija, Boljat kraj mene. A šta ćeš, prijatelju moj, život nam proleti za čas.
Dr Ante Nosić, predsjednik Skupštine Hajduka otprije desetljeća, te kao ugledni zubar i prijatelj s mnogim igračima „bijelih”, kaže nam:
- Boljat je bio divna osoba i primjer kakav čovjek mora biti. Pili smo kavu u Karoce, a sutradan je umro. Ne mogu još doći sebi kako se to iznenada dogodilo.
Uz dra Nosića je Mišo Asić, legendarni vaterpolski trener POŠK-a, Jadrana. Mišo, koji je u sav u vaterpolu, ali u mislima je okupiran i Hajdukom, te je osobit štovatelj Ivića i „zlatne generacije”, prisnažio je:
- Nas dvojica, Ante i ja, zadnji smo koji su s Marijom ćakulali. Pretužno je to...
Petar Lovrić, funkcioner Hajduka „o‘ kolina” nam priča:
- Sidili smo skupa u loži evo do zadnjeg dana. Jedan do drugoga. Na svaku utakmicu. Ima je misto do mene, peti red, on 14, a ja 13. Ne mogu virovat da je partija moj Kalimero...
Partija je broj 14.
Petar Bakotić je tu, bivši šef omladinske škole Hajduka, jedan od osobito viđenijih dalmatinskih trenera u trenutku vojevanja i domovinskog rata, uz vojni angažman poput Boljata bio je i izbornik vojne reprezentacije sredinom devedesetih:
- Bio mi je Boljat pomoćnik u vojnoj reprezentaciji. Družili smo se i u trenucima baluna opuštali od svakodnevnice na bojištu... Putovali smo na nastupe u Bugarskoj i Njemačkoj i bio je pouzdan suradnik i zanimljiv sugovornik. A u Hajduka smo skupa išli na turnir Kvarnerska rivijera, bio mi je vođa puta.
Šimu Luketina davno ne vidjesmo, tužna je prigoda i nije momenat da se šalimo kao s tribina Starog placa šim – tin, luke – tin, ali... Šta Šime kaže?
- Boljat je bio od onih, šta se kaže, stara Hajdukova škola. Skroman čovjek i nije mu bio problem biti rezerva. Mogao je napraviti i više, ali bi se uvijek podredio treneru, zadatku i koliko je tu momčad dobijala, sigurno je on gubio. Međutim, nije mu bilo briga, samo da je momčadi dobro – kaže naš Šime.
Marino Lemešić, još jedna legenda Hajduka, otkriva drugo lice medalje:
- Meni se čini da je upao za stalno u momčad kad sam se ja ozlijedio 1971. protiv Zvezde i više se nisam vratio. Onda je došao i Peruzović i njih dvojica su se borili za mjesto, a ja sam na žalost otpao. Ma i da smo svi bili skupa, Mario bi uvijek imao svoje mjesto, takav je bio!
Ante Ivković Zonzi zaronio je dvije godine ranije:
- Ma, Boljat je već igrao 1969., sa mnom, bilo mu je tek 18 godina, a bio je već zahvalan igrač.
Nailazi Zoran Vujović, strijelac u Nišu, sad smo već deset godina kasnije u vremeplovu, 1979. je i kad nije bilo Zlatka radi ozljede, zabio je Zoran koji je mijenjao brata, ali gol je postigao i – Boljat.
- Znam da je zabio i da je bilo strašno važno, ali da me ubijete, ne sjećam se akcije kako ga je uvalio na Čaru. Znam da smo ga grlili i ljubili i da nam je taj gol otvorio put ka tituli 1979. – Zoran se u magli sjeća...
Iz Skoplja nam se javio Vančo Balevski, pita jesmo li se vratili sa sprovoda i kako je bilo, koliko je ljudi ispratilo brata Boljata, pa nakon raporta što je dobio evo da i Vančo svoju kaže:
- Bio je dečko uvijek spreman na šalu, iskren i pošten i svi smo ga voljeli. Nikad neću zaboraviti kako je ukrao pasoš Jeri Burazinu iz vodstva puta. Bilo je to u Sevilli, traži Burazin pasoš, a Boljat kaže ne dam, vama ne treba, vi ste policajac! Svi smo se slatko smijali...
I tako se oprostismo od Boljata, od još jedne hajdučke legende. Bilo je časno živjeti sa „zlatnom generacijom” Hajduka koja nam se eto osipa. Ispratili smo brata Marija...