StoryEditor
Hajdukpreviše je ljubavi

Legendarni napadač Bijelih Alen Bokšić uživa u Makarskoj: Hajduk mi je i mater i ćaća, ali na Poljud mi se ne vraća

18. listopada 2020. - 13:44
Tom Dubravec/Cropix

Vrijedilo je potegnuti do Makarske, ispod Biokova. Na polutoku Osejava, gdje se uz šumu obnavlja športski centar, čekao nas je Alen Bokšić.

– Makarska kao Antalya, dobro kažete, da opet procvate sportski turizam. Ovdje su mnogi davno dolazili, pa neka se tradicija obnovi – pozdravio nas je.

Mitski napadač Hajduka i reprezentativac, strijelac pogotka za ratni trofej, Kup 1991., potom izuzetne karijere u inozemstvu... U svojoj Makarskoj pronalazi mir, daleko je od žarišta zbivanja, rijedak je gost u medijima, a lijepo ga je opet vidjeti. I mural s popisom njegovih uspjeha. Makarska ga časti pažnjom i ljubavi.

– Kako živim? Kao pravi penzioner! Nisam još stekao sve uvjete, ali i to će brzo. Ja sam u Makarskoj ušao u koronu puno prije svih, kod mene je odavno "lockdown" – pola u šali će 50-godišnji nogometni velikan.

Strastveni južnjaci

– Odem na tenis za ubit dan. Ima sedam-osam terena na ulazu u Makarsku, tamo su i dvorane. Volim i teretanu, vježbati da održim formu. A balun ništa. Zbog artroze desnog koljena i boli u leđima nije nogomet više za mene ni na male branke. Ako zaigram balun, tri dana me sve boli, ne mogu se ni dignit. A šta ću tako patit? Neću igrat, nema smisla. I na tenisu pazim na pokrete, neću klizat da dohvatim lopticu u kantunu. Pustim je neka ode u aut – smije se Boka.

Nismo se čuli od svibnja. Što ima novo?

– Ima! Postao sam dida! Stigao je Gabriele, rodila je moja najstarija kći Stella, koja živi u Rimu. Navijat će mali Gabriele za Romu, to mene muči, jer će ga ćaća Talijanac pumpat, romanista. I šta ima veze da je dida igrao za Lazio!?

To je žestoko rivalstvo, Romini navijači posebno su strastveni?

– Ma jesu na obje strane. I na, ajmo reć, moju od Lazija i na Romu od zeta mi. Južnjački strastveno, a gdje ima previše ljubavi, to često ne valja. Lako se ulazi u euforiju, a još jače u depresiju, ljubav postane teret i klubu i navijačima i svakome. A ipak se radi samo o igri.

Sličnost s Hajdukom nam se nameće?

– Niste u krivu.

I dalje vas nema u svakodnevici; posjet Staniću i Tudoru u Poljudu u siječnju, pa par riječi što ste nam ispričali za godišnjicu ratnog zgoditka i trofeja u svibnju, i opet duboka šutnja?

– Ma nisam nestao, ali ne bavim se nogometom, pa smatram da nemam pravo komentirati bilo što. Ne bi bilo ni lijepo, ni korektno, ni elegantno. Daleko sam. Došlo je kod mene do zasićenja, posvetio sam se obitelji. A glupo mi je govoriti o tome što je bilo nekada.

Ne možemo pojmiti da nikad niste krenuli u karijeru trenera ili funkcionara, takva preženca, lik koji bi svom Hajduku dao snagu, uz teren ili na katu?

– Biti trener ili funkcionar zahtijeva veliki angažman, a ja nisam siguran da bih ga mogao dati. U tom slučaju, iz respekta prema instituciji, bolje da sam daleko.

Gdje je tu balun?

Gledate li barem utakmice?

– Apsolutno, gledam, i to puno! Odrastao sam u nogometu, to je posebno lijepa stvar u životu. Evo, recimo, Liverpool volim za poludit, imaju ritam, imaju ono nešto... Barcelona je bila ludilo, ali njihova je utakmica davno postala svaka ista, pomalo dosadna, imaju stalno balun i Messi da svakome dva gola. To šta su primili osam komada od Bayerna samo govori da im dolazi biološki kraj, imaju godine i trebaju mijenjat.

Primio je nedavno i Liverpool sedam od Aston Ville?

– To je nešto drugo... Općenito sada pada puno više golova i mislim se ja zbog čega je to. Čini mi se zato jer nema publike. Gledalište je prazno, nema pritiska s tribina i utakmice su kao treninzi, pada više golova. I neobičnih rezultata. Intrigira me Manchester United, kod njih traje vakuum već šest-sedam godina. Traže sebe i bez obzira na ulaganja, ne mogu se naći. Nema kemije koju su imali kod Alexa Fergusona. Moraš imat i svoje igrače, kao Barca kad je bila najjača, igrali su Puyol i Pique, Busquets, Xavi, Iniesta, Pedro, vratar Valdes. To daje kemiju.

Znamo da ste zadnji angažman imali u stožeru reprezentacije 2013., da ste dali slavni gol 1991. Crvenoj zvezdi pred krvavi rat, ali ne znamo kad ste zadnji put bili na Hajduka?

– Ovako je to bilo. Barcelona, 2011. godine. Kupio sam kartu za zapadne tribine. I vidim koga je Barcelona dovela, skoro sve same rezerve, juniore, ajme. A platio je Hajduk dva milijuna dolara da dođe. Bolje bi bilo da su taj novac uložili u momčad, za trofej, za Ligu prvaka. Kako da objasnim, to nije bio nogomet, nego turistička ponuda. Vidim o čemu se tu radi i ja na poluvrijeme vanka. To nije bio nogomet, nego bacanje novca. Gospodine, kaže mi na izlazu hostesa, ako sad izađete, nećete se moći vratiti! E, pa tu sam te čekao, neću se više ni vraćat! Imamo Barcelonu kao turističku sezonu, pa imamo Ultru. Gdje je tu balun? Tu mi se nešto prelomilo. Mi dajemo dva milijuna dolara, a Barcelona ni ne zna s kim igra. Prije bi bio Trofej Marjan, pa bismo svladali velike klubove u pravim utakmicama. A danas? Možda nisam u pravu. Pa bolje da ovo ne govorim. Eto zašto nisam po novinama!

Staniću nije lako

I to je bilo posljednji put?

– Lažem, bio sam i godinu kasnije u Poljudu, sjedio na trenerskoj klupi s Igorom (Štimcem, op. a.), član stožera reprezentacije protiv Švicarske. Ali, to sam morao i to se ne računa.

A nedavno kod Marija Stanića i Igora Tudora?

– E, tu nije bilo hostese na ulazu da me upozori u što se upuštam! Šalim se, ali nije bila utakmica, došao sam ih pozdravit. A nije Staniću lak posao, velika su očekivanja, a nisi moćan da to ispuniš, da nabaviš kvalitetne igrače jer to košta, a nema se dovoljno novca i kako sve zadovoljit?

I kako da nešto slično priredite sami sebi?

– Upravo tako. Nemam snage za to, bolje biti pošten i priznati. Na stranu što je Hajduk za mene i mater i ćaća.

Kako ste ono rekli na predstavljanju na Akademiji, "igrao sam za Hajduk i za još neke manje klubova vanka"?

– Pa tako i mislim. Otkad sam kao malen spoznao balun, mislio sam samo na Hajduk. Samo je Hajduk postojao kao cilj i ostvarenje snova. Jedini klub. To su kao biološki roditelji. Njima pripadaš. Kad postaneš profesionalac, igraš za druge, vodi te karijera, ali ne navijaš za njih. Navija se samo za Hajduk. Kad sam kao dječak čekao doma u Makarskoj da me Hajduk pozove na turnir, u Skradin, pamtim kao sad, ja ne bih spavao po cijelu noć. Ili bih koju noć prije sanjao poziv. Onda bi mi majka Anka rekla: Alene, zvali su te. Da, znam, mama, sanjao sam... Bio sam uzbuđen.

Kakav Hajduk pamtite?

– Hamburger mi je kao malome prvi događaj, snažan, svi kažu najbolja utakmica svih vremena. Natjecateljska. A ne kao Barcelona da im daš dva milijuna dolara... Onda Hajduk iz 1983., 1984... Cukrov i Miljuš, ajde nađite mi danas u Europi koliko momčadi ima takva dva beka?!

Suspendirani kapetan

Stvarno, bili su moćni.

– To je bila momčad koja je mogla sve. A ja uskoro junior... Možda sam nostalgičan, ali takvi filmovi me pucaju. Ispričat ću vam detalj...

Samo dajte...

– Trening je, prva na drugu, vodi Sergije Krešić, ja u drugoj momčadi kao junior, lijevo krilo, na mojoj strani Miljuš, kapetan, reprezentativac, pojam. Ode on u napad daleko, ne vodi računa o meni, ja imao prostora, pobjegnem jednom, dvaput, triput... Ej, četvrti put kad me sustigao i pomeo, izuo me iz kopački! U reklame! I zbog toga je Miljuš bio suspendiran mjesec dana, zamisli ti tu veličinu kluba Hajduka i taj potez, suspendirali svoga kapetana! To je kao da danas u Realu Sergio Ramos izmete Viniciusa i oni njega kazne zbog toga...

U inozemstvu Marseille, Lazio, Juventus...

– I Middlesbrough, tamo je bilo zanimljivo, ujutro sunce, u 11 kiša, popodne jak vjetar. Svaki dan isto. I trener Steve McClaren koji je na mene ostavio dubok dojam svojim znanjem. I Brian Robson koji bi kad smo učili korner protiv nas meni rekao da stanem uz igrače, ali da ga ne čupam, ne drapam. Ako je bolji u skoku, on će ti dati gol, ništa za to. Taj detalj sportske fernese mi se urezao, eto zašto su Englezi najbolja liga, zašto imaju toliki novac od TV prava. Sve polazi iz tog detalja fair-playa. Tu sam zaokružio karijeru.

Žozip i Ćiro

Marseille, Lazio, Juventus?

– Svakako je Marseille najveća emocija, tamo sam išao mlad, željan svega; momčad boli glava, najljepši nogomet. Bio sam prije dvije godine na proslavi 25 godina od naše titule prvaka Europe, bilo je fascinantno na Velodromeu, pozdravljali su nas na centru, ali nitko tamo nema takvu famu ni dandanas kao Skoblar, samo Žozip, Žozip, taj se šapat čuje gdje se pojavi, to se spominje, makar je igrao tamo davno sedamdesetih.

Dva Talijana?

– Razlika je velika, godina u Juventusu neprocjenjiva, a prije i poslije Lazio. Dva svijeta, a velike sredine. Lazio su valjale emocije, prvaci 2000., a recimo kad sam s Juventusom postao prvak svijeta, tukli smo River Platu i došli u noć u Torino iz Tokija s velikim pokalom, na aerodromu je bilo 38 ljudi. Možda i manje, karikiram! Takva je navika, navikli na velike stvari, a u nas bi izgorio i aerodrom i cijeli grad!

Prošli ste plejadu trenera, koga biste izdvojili?

– Ćiro Blažević je broj jedan. Kad sve saberem, Goethals, Lippi, Eriksson, štajaznam, Ćiro – debelo najveći dojam!

Reprezentacija je sad igrala...

– E, to vam nisam kazao, toliko me diglo uzbuđenje 2018. u Rusiji, to srebro na Svjetskom prvenstvu, pucalo me kao da sam ja igrao. Nisam doživio slično oduševljenje otkad sam prestao igrat.

Njegujmo svoj izvor

Hajduk, što ćemo s "bijelima"?

– A što da kažem?

Recimo, Mijo Caktaš ostvaruje zanimljive brojke, daje golove?

– Ipak nešto zna! To ćemo reći. Ipak nešto zna. Njegov problem je njegova plaća, pa ga ljudi kroz to gledaju. A ne mogu igrati bez njega. Ne mogu. I ovo treba istaknuti: Vlašić, Pašalić, Perišić, sad mali Bradarić na beku, pa i Livaja..., sve su to lijepi i kvalitetni igrači. Izašlo je to odavde. Njegujmo svoj izvor.

Uređuje se ‘Zmajevo gnijezdo‘

Ponosni smo u Makarskoj što se temeljito obnavlja Gradski športski centar – kaže nam Alen Bokšić, koji daje punu podršku da se dotjera "Zmajevo gnijezdo" iz kojega je i on potekao.

Bokšić uživa kako sve to napreduje, uskoro će i 100. rođendan Zmaja... To je zdanje u sklopu nogometnog stadiona legendarnog kluba koje je podignuto za Mediteranske igre još 1979. godine, e da bi sve to skupa od devedesetih bilo i te kako devastirano.

– Vrlo malo se ulagalo, propadalo je naočigled i sve je manje ljudi dolazilo u športski centar – govori nam Joško Kosović.

On je ravnatelj centra, po struci je kineziolog, a prije tri godine njegovim dolaskom na ravnateljsku funkciju športski centar je revitaliziran.

– Rekonstruirat ćemo i stadion u pet faza, tri smo već obavili. Sanirali smo atletsku stazu, u funkciji su reflektori, te smo obnovili tribinski i podtribinski prostor, što znači da smo svlačionice uredili, novu fasadu, kotlovnicu, hidroizolaciju, nove stolice... E sad dolazi na red novi travnjak, za glavno i pomoćno igralište, obnovit ćemo ga kroz 2021., pa još da podignemo i nadstrešnicu nad zapadnom tribinom – Kosović je u velikom zamahu.

Tu je i Bokšićev mural, kao svojevrsni spomenik, da namjernik zna da je to klub Alena Bokšića.

Kuglana u sklopu stadiona je posebna priča i na scenu stupa Stipe Kotarac, još jedan neimar obnove, predsjednik kuglačkog kluba Biokovo:

– Bila je trošna, derutna, zahtijevala sanaciju, a vidite sad našu kuglanu. Više ne moramo bit domaćini u Trilju. Kuglanje ima 50 godina dugu tradiciju.
Ističu nam doprinos Alena Gojaka (a svi ga zovu Mišo) u provedbi projekta kuglane.

Zahvati su financirani sredstvima Splitsko-dalmatinske županije (hvale dožupana Antu Šošića), Grad Makarska, gradonačelnik Jure Brkan uvijek je – sveprisutan. Ističu i važnu ulogu Ministarstva regionalnog razvoja i EU fondova i Ministarstva graditeljstva i prostornog uređenja.

Makarska želi opet kao nekad postati – Antalya. Centar sportskog turizma. Poželjna destinacija za pripreme, ali da u centru koji vraća sjaj nađu sebe i Makarani, roditelji s djecom: imaju i dječje igralište, košarkaško, za badminton, kuglanu, teniske terene...

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?

Izdvojeno

18. listopad 2020 13:44