StoryEditor

KVADRATURA BALUNA Mario Garber: Dajte dionice Barceloni!

Piše PSD.
12. svibnja 2011. - 16:31
Svi bi htjeli igrat kao Barcelona. A kad to ne mogu, točnije ne znaju, onda se igra sve drugo što preostaje, pa makar i destrukciju, u ime rezultata. Cilj opravdava sredstvo. Pogotovo onima koji ne mogu, to jest ne znaju. Meni cilj ne opravdava sredstvo.

Čak i da ne mogu, to jest ne znam, opredijelio bih se za Barcelonu, kao sredstvo. Jer kako se inače nadati da će u nekoj dalekoj budućnosti Barcelona biti u većini, da će biti svima cilj i da će pobjeđivati na izborima, da će cijeli svijet igrati kao Barcelona, u ime igre a ne samo rezultata pod svaku cijenu.

To ne mora biti utopija, kako će mi prigovoriti uskogrudni, netalentirani i svi oni koji se pameću služe u korist štete, najprije tuđe, ali u konačnosti i svoje.

Težiti Barceloni kao modelu isplati se čak i jadnome Hajduku i svima sličnima njemu. Barcelona je personifikacija podjednako efikasne racionalnosti i ekonomičnosti, kao i efikasne romantike, umjetnosti, maštovitosti.

A takve modele utopijom proglašavaju oni drugi, destruktivci koji nisu niti ekonomični, niti romantični.

Josipović, Mourinho i Guardiola

U krajnjem slučaju oni će radi rezultata, u nedostatku znanja, posegnuti za kupovanjem sudaca, čime se širi nogometni genocid lomljenjem nogu, potezanjem za rukav, provociranjem protivnika i slično.

Sve je to društvu puno skuplje i postaje generatorom kolektivne zloće, nezadovoljstva, krize, kriminala, pogotovu ako zamislite da na istim načelima funkcionira i ukupni a ne samo nogometni sustav.

Uvijek bih na izborima, od predsjednika kućnog savjeta do predsjednika države, glasao za Barcelonu. Ukratko, bilo bi mi draže da nam je predsjednik Josipović Guardiola a ne Mourinho.


Barcelona kao cilj, kao sredstvo, kao model potiče maštu, razvija kreativnost i ljubav prema lijepome, dakle angažira sve krjeposne potencijale a potiskuje one druge.

Jer interpretator Barcelone kao modela nema za cilj prekršajem zaustaviti igrača nego oduzimanjem lopte, kako bi odmah krenuo u protunapad kao najubojitije sredstvo šokantnog obrata, uzbudljivog preokreta u nogometnoj dramaturgiji.

A prekršajem se igra prekida, zaustavlja, gubi vrijeme, kao da vam zvoni mobitel usred najuzbudljivijih trenutaka u postelji.

Znam da vas ipak kopka kako će neki jadni Hajduk opstati u ligi ako nema znanja za Barcelonin model. Nikako. Neće opstati. Međutim, i sucima Barcelona mora postati model.

Znači, štitit će nogomet Barcelonina tipa. I uvijek će zrno Barcelone u vama ići naprijed. A prirodno je kao i stečaj u ekonomiji, da neopravdano loš klub bude u opravdano lošem okruženju.

Ne naviknemo li se na to, onda ćemo stalno financirati gubitke i gubitaše. Koliko li je funkcionera, trenera i igrača prošlo tako kroz jalove klubove s isforsiranim prvoligaškim statusom.

Sve sami nogometni «obrovci». Plaća ih se onako kako se plaćalo Jerkoviće, pa i bolje, a oni igraju onako kako su igrali Jerkovićevi krvnici u terenu. Golemi stadion kao mrtvi kapital s praznim tribinama ništa nije manji zbog takvog gubitka i ekonomskog kontraprodukta. Onako prazan dojma se zastrašujuće velikim – promašajem. Treba ga napuniti kao oči i srca navijača.

Čime? Modelom Barcelona. Nije dovoljno da samo Hajduk igra kao Barcelona. Ona mora biti model lige, cijelog projekta, a što se mene tiče najbolje bi bilo ić još dalje – proširit Barcelonu na cijelo društvo.

Josip Skoblar, legendarni nogometaš sa Zlatnom kopačkom, priznat u Francuskoj, nepriznat u Hrvatskoj, uspješni trener i u Hajduku i u Dinamu, nudio se za izbornika Hrvatske, pa za predsjednika Hrvatskog nogometnog saveza. 

Skoblar je grubo odbijen. Hrvatska je i inače opredijeljena za model grubog nasrtaja na sve šta je Barcelona ili Skoblar. Hrvatski model je – faul!

Odraz nemoći i neznanja. Cilj opravdava prljavo sredstvo. Skoblar je predložio hrvatsku ligu slično Euro-ligi prvaka. Bilo bi atraktivno premirati klubovima svaki osvojeni bod, ali da i klubovi lige investiraju u projekt.

Tko ne može, neka ne sudjeluje. Kako drukčije organizirati ligu koja ima opravdanje. Zato ovima šta sad idu u Barcelonu da bi je doveli na proslavu Hajdukove stotke treba savjetovati da odu u šoping s opravdanim motivima a ne da im guzica vidi puta.

To znači da smisle dobre pregovore i prodaju Hajduka Barceloni kao organizirani kamp mladih talenata tako da se od toga ima nekakve općedruštvene koristi jer Hajduk nikad neće izgubiti taj položaj u društvu.

Smislite novi sustav da Hajdukovog Messija ne preprodaje neki anonimni i samozvani menadžer nego da ga prodaje Hajduk koji će od toga imati financijske i druge koristi - od Barcelone ili od nekih njenih poslovnih partnera. Dionice Hajduka prodajte Barceloni, neću više politiku u našu malu nogometnu butigu!

Xavi, Iniesta i hdz

Samo to je opravdani izlet u Barcelonu. Samo to bi sličilo na model igre Barcelone, a taj se po meni zove „kolektivni dribling“. Igra Barcelone, kao njen proizvod ponuđen tržištu, pedantno je ustrojena umjetnička, kazališna priredba koju putujući teatar u gostima prodaje konvertibilno gdje god stigne. A zašto?

Zato što su u ime unosnog posla svi akteri sve svoje znanje, talenat, rad na treningu i umjetničko stvaralaštvo podredili nesebično kolektivnom cilju. Scenografija je ta da ne dribla pojedinac nego kolektiv.

To znači da Messi, Xavi ili Iniesta u datom trenutku ne misle na sebe i svoj transfer nego primjerice Xavi vidi da je Iniesta bolje postavljen za dodat Messiju ili Pedru pa zato dodaje Iniesti, a ne zato što su Xavi i Iniesta hadezejci niti zato što su jedan drugome rođaci.

Pada u drugi plan i taština, slava i ostale dječje bolesti, a u prvi plan izranja kolektivni dribling koji svima donosi ipak najveću lovu, dakle i to, a ne samo lipotu. Eto zašto i kad si bezveznjak, glup, nedarovit i imbecil – ima smisla primijenit Barcelonu kao model svih. Čak i u slučaju da joj Manchester uzme eurokrunu.

mario garber

item - id = 131892
related id = 0 -> 183758
related id = 1 -> 180849
Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
22. listopad 2021 00:05