StoryEditor
Hajdukadio, dobri naš

Hajdukovci svih generacija ispratili svog Sizgu na vječni počinak: svi su bili vidno potreseni, gotovo u nevjerici da ga više nema

10. kolovoza 2020. - 17:13
Vladimir Dugandžić/Hanza media

Cijelog ponedjeljka, u nastavcima, hajdučka se obitelj opraštala od svoga prerano preminulog, neprežaljenog fizioterapeuta Domenika Sisgorea koji je nekidan umro u 58. godini koji je umro poslije kratke i teške bolesti, kako se to kaže, a zapravo je to bila iznenadna smrt, u par dana...

Utoliko je oproštaj bio tužniji, svi su bili vidno potreseni, gotovo u nevjerici da Sizge više nema, nakon gotovo četiri desetljeća hajdukologije, točnije 37 godina.

Okupila se najprije hajdučka obitelj u kino-dvorani pod epidemiološkim uvjetima, nisu unutra smjeli svi koji bi to htjeli, propisano je bilo tek četrdesetak osoba, od toga dvadesetak tek veterana koji su izborili mjesto na popisu, naravno obitelj, pa klupski funkcioneri, Ben Perasović s nadzornicima, Marin Brbić, Mario Stanić, Ivan Kepčija, Boro Primorac... Potom se tužni skup preselio na Lovrinac, na ispraćaj od 15 sati, kasnije popodne pokop je obavljen na mjesnom groblju Radošić.

Od Sisgorea se biranim riječima oprostio njegov vršnjak i dugogodišnji suradnik, liječnik i u Hajduku i u reprezentaciji dr Fabijan Čukelj, zatim predsjednik Nadzornog odbora Hajduka Ben Perasović, Mate Omazić u ime Grada Splita.

- Prevelike su me emocije tresle, glas je zadrhtao, razumjet ćete – potresen je bio dr Čukelj, emocije su ga shrvale, riječ se gušila u grlu.

Dojmljive riječi uputili su s govornice i Perasović, te Omazić, doletjeli su u Poljud Petar Krpan i Nenad Pralija, bivši hajdukovci, a danas u stožeru HNS, mlade reprezentacije.

Među prisutnima zapazili smo pod maskama i Dubravka Šimenca, Ivu Šuška, stigao je i Josip Skoblar, iz Dubrovnika bivši dopredsjednik Lukša Jakobušić, iz Zadra i donedavni sportski direktor Saša Bjelanović, bio je tu i Ante Žaja, davnašnji višegodišnji direktor Hajduka, da nabrojimo samo neke. I još plejada veterana...

- Poznato je da Hajduk organizira komemoracije samo istinskim velikanima kluba i legendama koji su zadužili klub za sva vremena, a sam čin ove komemoracije u teškim epidemiološkim uvjetima govori koliko je naš Sizgo bio poštovan i cijenjen. Velika je njegova sportska biografija i doprinos Hajduku kojem je bio odan do krajnjih granica – rekao je Perasović s govornice.

Kasnije, Ivo Šušak nam je naglasio:

- Došao sam u svoje ime, u mladoj selekciji moj omiljeni Sizgo bio mi je u stožeru, u generaciji Pletikose i ostalih, evo 20 godina od tog završnog turnira. Odmah sam ga prepoznao kao izuzetno prekrasnog čovjeka, bio je svakom na dispoziciji kome bi zatrebala pomoć u onome gdje je bio verziran. Sizgo je bio dobri duh, to je suština.

Dubravko Šimenc nije mogao izostati:

- Kako da ne dođem u Poljud, u Hajduk, to su sve moji veliki sportski prijatelji, takav je bio i Sizgo. Da nije ništa nego ono što je pomogao mome Mariju Budimiru, spasio ga kad mu je pozlilo... A toliko je bilo naših susreta – ganut je bio Šimenc, u karijeri vaterpolista igrao je i za splitske klubove Jadran i POŠK.

Vilson Džoni je bio neutješan, kratak i jasan, kao da je izgubio svoga najrođenijega, lani Juru Jerkovića, sada Sizgu:

- Žalio sam uvijek što nije bio maser u mojoj generaciji, puno mlađi stigao je tek kasnije, ali tako smo se odmah dobro razumjeli, totalno smo se družili i voljeli...

Na Lovrincu potom još više veterana, svijeta, tužni su svi rastanci, a jedan je bio nezaboravni Domeniko Sizgoreo...

Ostale su priče

Ostaju neke priče koje vrijedi spomenuti, dr Fabjan Čukelj je ispričao:

- Nikada nisam upoznao fizioterapeuta koji u trenu tako munjevito, spretno i inteligentno reagira u naizgled nemogućim situacijama. Jednom smo se vraćali nakon kup utakmice iz Banja Luke, krajem osamdesetih. Kanjon Vrbasa, prometna nesreća, automobil u plamenu, bio je na prvom sjedalu, odmah je izletio iz autobusa i izvukao čovjeka iz gorućeg automobila.

- Ili pak ovo: s prijelaza osamdesetih na devedesete Hajduk nije bio toliko bogat klub da bi lako mogao nabavljati razna pomagala, masti, instrumente za fizikalnu terapiju i famozni sprej kloretil. Taj sprej igraču trenutno pomogne, riješi ga boli od udarca što bi ga u trenu zadobio na terenu. Bila je to jedna od zadnjih utakmica u bivšoj državi gdje se igrao prilično oštar, da ne kažem i grub nogomet. Prije toga smo u nekoliko navrata utrčavali u teren i ostali smo bez spreja, potrošili smo ga!

Čukelj je zastao, uzeo daha, bi li se načas nasmijao ili zaplakao, dovršio je priču:

- Kada sam Sizgu pitao a što ćemo sad, on je bez imalo problema odgovorio da ništa ne brinem, jer da ima on spreja?! Nakon toga smo uletjeli opet u teren, sad bez tog „famoznog“spreja, ali on je imao rješenje. Leđima je zaklonio igraču pogled, polio nogu hladnom vodom, jer u torbi je uvijek bila boca hladne vode i pritisnuo sprej te zvukovno oponašao s onim famoznim ššššššš! Nakon toga taj igrač, neću reći tko je to bio, podigao se i normalno je odigrao utakmicu do kraja!

Izdvojeno

14. kolovoz 2020 18:31