Hajdukovi nastupi u šesnaestini finala Kupa uglavnom se svode na razgovor o tome u kakvom su se svjetlu pokazali oni koji manje igraju. Nekada to budu mahom mladi igrači, ali Gennaro Gattuso je u Grubišnom Polju na teren od prve minute poslao samo Šimuna Hrgovića, Marka Capana i Matu Antunovića od onih igrača koji su u drugom planu, a koji se mogu smatrati mladima.
Ta odluka i imala je nekog smisla ako pogledamo ostatak ekipe. Tu su bili povratnik od ozljede Zvonimir Šarlija, Niko Sigur koji se kasno vratio s reprezentativnog okupljanja Kanade, Stipe Biuk koji je u smiraj prijelaznog roka stigao na posudbu te Yassine Benrahou i Leon Dajaku, koji su tek nedavno vraćeni u ekipu.
Marko Livaja, Ivan Lučić, Ivan Rakitić i Filip Krovinović uopće nisu bili u kadru, jer je Gattuso logično smatrao nepotrebnim trošiti ih.
Susret protiv Bilogore, koja nastupa u 3. NL Sjever (četvrti rang hrvatskog nogometa), bio je prvenstveno prilika za neke od njih da se pokažu. Ali ne u kontekstu njihovih sposobnosti, jer današnji protivnik definitivno nije bio mjerilo, već u kontekstu pristupa. A mnogi od njih isporučili su ono što se od njih tražilo.