StoryEditor
Hajdukanaliza utakmice

San o tituli još živi: što god da se u Šibeniku dogodi, Bijeli su postigli nešto što nisu uspjeli dugih 10 godina

14. svibnja 2022. - 21:44

Ako je htio ostati u utrci za naslov prvaka barem do nedjelje navečer, Hajduku je danas igrala samo pobjeda. Odnosno, i remi bi teoretski ostavio Bijele u igri za titulu, ali kada dva kola prije kraja zaostaješ za vodećom momčadi četiri boda, naravno da ideš na pobjedu. Uostalom, Valdas Dambrauskas u velikoj većini utakmica išao je na pobjedu (on će reći da je na pobjedu išao u svakoj), stoga nije imalo nikakvog smisla da protiv devetoplasirane Istre u posljednjoj domaćoj prvenstvenoj utakmici ne ide na tri boda.

Iako je danas jedino to bilo važno, neki su vjerojatno stekli dojam da je Hajduk do pobjede stigao neuvjerljivo, a isto tako će neki tvrditi da bi konačni rezultat bio kudikamo drugačiji da Zdenko Lovrić nije dosudio dva kaznena udarca za Bijele i da Abdallahi Mahmoud nije zaradio drugi žuti u sudačkoj nadoknadi prvog poluvremena.

Penal na Marinu Ljubičiću kojeg je Lovrić iz blizine dosudio djeluje mrvicu sporno, jer se na snimci ne može sa sigurnošću vidjeti je li Mauro Perković zahvatio Hajdukova napadača po nozi prije nego što je on uputio udarac koji je obranio Lovro Majkić. No, Lovrić je bio dosta blizu i imao otvoren pogled na situaciju, stoga bi bilo dosta čudno da je nakon pregleda snimke poništio svoju odluku, iako je na komunikaciju s VAR sobom i sam pregled potrošio gotovo četiri minute. S druge strane, đakovački sudac nije vidio evidentan kazneni udarac na Lukasu Grgiću početkom drugog dijela, nego je na bijelu točku pokazao tek nakon asistencija VAR sobe i pregleda snimke.

No, bez obzira na to što su gosti prvi došli u vodstvo i što su usto imali i drugu najbolju priliku u prvom poluvremenu, niti je Hajduk pobijedio nezasluženo, niti je Dambrauskas susret započeo ziheraški.

Litavac se odlučio za sustav 4-3-3 i pomalo iznenadio s imenovanjem Ljubičića i Stipe Biuka u početni sastav. Doduše, kao što je to ove sezone čest slučaj, Bijeli nisu igrali striktno u 4-3-3, već u dosta asimetričnom i fluidnom sustavu u kojem se ciljalo na točno uigrane mehanizme i plansko stvaranje viška u određenim koridorima.


Pri izvođenju početnog udarca Bijeli su stajali u 3-5-2, ali je ubrzo postalo jasno da će David Čolina ipak biti klasični lijevi bek, a ne lijevi stoper. Hajduk je svejedno u fazi napada bio pomalo "nagnut" prema desnoj strani, jer u većini slučajeva širinu na toj strani nije davao nominalno desno krilo – Ljubičić, već ponovno Grgić i Gergõ Lovrencsics.

Ljubičić se često pozicionirao usko i s Livajom činio tandem najisturenijih napadača, ali samo pozicijski, jer su uloge i jednom i drugom bile drugačije. I jedan i drugi bi se nerijetko spuštali nisko kako bi omogućili Grgiću na jednoj i Biuku na drugoj strani centralnije pozicioniranje i ulaske u dubinu, a nekoliko puta smo mogli vidjeti mehanizam u kojem bi Biuk ulazio centralno kako bi na sebe vezao stopera, a Livaja se spuštao kako bi Čolina mogao ući po dubini i ubaciti loptu iz te pozicije. Jedna takva akcija prethodila je i kaznenom udarcu u 41. minuti.

Hajduk je uglavnom kontrolirao posjed, ali pozicijska igra u fazi napada imala je za cilj praktički samo jednu stvar – pronaći igrača u dubinu iza protivničke zadnje linije. Bijeli su ulazili u protivničku trećinu s velikim brojem igrača i pokušavali se brojčano izjednačiti s Istrinom zadnjom linijom, kako bi onda dugom loptom pronašli igrača koji ulazi u dubinu.

Dambrauskasova momčad djelovala je relativno opasno u takvim situacijama, ali s obzirom na to da nije bilo lako probiti disciplinirani niski blok gostiju, situacija na terenu izgledala je škakljivo, pogotovo nakon pogotka Istre. Doduše, on je došao isključivo kao posljedica pogreške Josipa Eleza, koji je Ferru poslao mlitavo dodavanje, i Portugalca koji je previše nonšalantno na njega reagirao, ali lopta je otišla iza leđa Lovre Kalinića i na semaforu je stajalo 0:1.

Na kraju su presudili kvaliteta i, budimo realni, splet okolnosti, ali za Dambrauskasovu momčad danas je jedino važno bilo doći do pobjede. Put do toga nije bio nimalo lagan, unatoč terenskoj inicijativi, ali Bijelima se sve na kraju posložilo i nakon dva gola u prvih osam minuta drugog poluvremena, utakmica se pretvorila u mučenje za goste.

U cijeloj priči mora se naglasiti i to da je Marko Livaja došao do svog 27. prvenstvenog pogotka ove sezone, čime je prestigao legendarnog Lea Lemešića i postao najbolji strijelac u jednoj sezoni prvenstva u povijesti Hajduka. Istina, čak 12 od tih 27 pogodaka zabio je s bijele točke, ali isto tako ne treba zanemariti način na koji ih izvodi, a zbog čega mu ih nijedan vratar dosad nije uspio obraniti. Pa čak ni Majkić danas, iako je kod onog drugog čak imao loptu na ruci.

Isto tako, nipošto se ne smije zanemariti još jedna maestralna predstava Filipa Krovinovića, koji je danas imao i posebnu podršku s tribina u vidu njegove bake Marke, koja je napokon uspjela doći na Poljud vidjeti svog unuka u bijelom dresu. On joj je priuštio pravi užitak, postigavši odličan pogodak za 3:1, ali njegova igra općenito bila je na vrhunskoj razini te je susret završio sa 63/66 točnih dodavanja (95 posto uspješnosti), četiri "ključna dodavanja" i 5/5 točnih dugih lopti.

Hajduk je svoje napravio i sve što mu sada preostaje jest čekati ishod sutrašnje utakmice na Šubićevcu, u kojoj će Šibenik ugostiti Dinamo, i nadati se da Modri neće doći do pobjede. Ali čak i da Šibenčani sutra šaptom padnu, Bijeli su pobjedom nad Istrom osigurali drugu poziciju u prvenstvu, na kojoj su zadnji put završili u sezoni 2011./12., dakle, prije ogromnih 10 godina.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
17. svibanj 2022 00:40