Bio je to klasični Dan D, dan odluke, 17. lipnja 1979. godine. Pobjeda donosi titulu prvaka, bubnjalo je u ušima treneru Hajduka Tomislavu Iviću i Bijelima, kao popravni ispit za ono što im se dogodilo tri ljeta ranije, kad je isto tako pobjeda donosila naslov, ali se dogodio remi na beogradskoj Karaburmi i Partizan je u Ljubljani protiv Olimpije iskoristio ponuđeno...
Zar se isti scenarij iz ljeta 1976. može i smije ponoviti?!
Hajduk je gostovao na Koševu kod Sarajeva, a Dinamo, koji je imao isti broj bodova, 48, morao je na noge Vojvodini u Novi Sad, ali je imao znatno slabiju gol-razliku.
Da se tada gledao međusobni omjer, prednost bi imao Dinamo jer je te sezone bilo 2:2 u Maksimiru i 2:1 za "dečke" pod Marjanom, na starom "Hajdukovu".
No, tada se računala stara dobra gol-razlika i to je išlo u prilog splitskoj momčadi.
U Hajduku su se ipak plašili, pribojavali su se, pa čak i strahovali da Dinamo nekim čudom ne svlada Vojvodinu visoko u gostima, premaši jaz gol-razlike, pa su za svaki slučaj preko Tomislava Ivića i njegovih veza u Ajaxu iz Amsterdama poslali emisara na susret u Novi Sad. Ivić je u Amsterdamu u prethodne dvije sezone stekao prijatelje i sad je iz Ajaxa došao izvjesni gospodin da kao tobože gleda – Ratka Svilara, izuzetnog golmana Vojvodine (sin mu je sada u Romi).
Pisalo se tako da Ajax prati Svilara, i nije bilo šanse da protiv Dinama ili ne brani ili ne brani najbolje što može. Bio je prepreka dinamovcima, svladan tek u finišu, gol je zabio Drago Vabec u 87. minuti. Dotad je već Hajduk vodio u Sarajevu 2:0, pa 2:1...
Što je pak Hajduk "poduzimao" da omekša Sarajevo, a sigurno nešto jest, pisalo se koješta i nije pouzdano. Ono što je sigurno jest da je bitka na dva fronta započela s ujednačenim početkom.... Nedjelja odluke, svi u isto vrijeme, prije 47 godina...
Hajduk je uspio, pobijedio je 2:1, golovima Boriše Đorđevića i Zorana Vujovića, Lepi Bora je uvijek zabijao u najvećim utakmicama, a Zoran je glumio brata Zlatka koji je bio ozlijeđen toliko da je propustio nekoliko posljednjih rundi dramatičnog finiša prvenstva.
– Ozlijedio se Zlatko? Zoran je jednako brz i on će ga zamijeniti u napadu – Ivić je bio sklon neobičnim rješenjima i tako je umirio napaćeni hajdučki navijački puk.
Treba reći i to da je Sarajevo imalo šansu za izjednačenje u samom finišu, ali je do lopte za treptaj oka prije domaćih napadača stigao Ivan Budinčević i proslavio se potom čuvenom izjavom:
– Zagrlio sam tu loptu kao najljepšu djevojku!
Stisnuo je svom snagom. Ta obrana značila je i titulu prvaka Bijelima!
Hajduk je slavio 2:1 i pobjeda Dinama 1:0 u Novom Sadu nije pomogla Modrima osim da ligu završe jednakim brojem bodova kao i prvak Hajduk – po 50. To je i jedini put da je Hajduk dosegao magičnu brojku od 50 osvojenih bodova.
Zanimljivo je da je to posljednji naslov prvaka Hajduka u Jugoslaviji, donio ga je na Stari plac gdje se slavilo u noć po povratku iz Sarajeva, a u Poljudu nikad nije bio prvak bivše države.
Na naslov prvaka čekao je sve do 1992. kad je postao prvi prvak neovisne Hrvatske.
Titula po mnogo čemu znamenita dogodila se eto 17. lipnja 1979., bila je katapult koji će Hajduka lansirati u Kup prvaka gdje će ga iduće sezone zaustaviti Hamburger, što je na svoj način obilježilo i kraj "zlatnog desetljeća", slavne ere od 1971. do 1980. godine...
Pa je i red da se spomenemo te utrke koja je postala posebno dramatična kad je 9. svibnja Dinamo slavio u Splitu 2:1, dostigao Hajduka na vrhu ljestvice i bacio rukavicu izazova Bijelima.
Legenda kazuje da je odmah po porazu sazvan krizni štab, sastanak na kojem je Tito Kirigin zapovjedio:
– Bit ćemo prvaci! Šuro i Frfa, vi ste mi najviše odgovorni, obratio se Šurjaku i Mužiniću...
Obećanje su ispunili i Hajduk se kao prvak Jugoslavije tog ljeta preselio sa Starog placa na Poljud, a grad Split s posebnim je oduševljenjem i ushićen, zaluđen Hajdukom jedva čekao da počnu Mediteranske igre na novom, velebnom stadionu...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....