U nedjelju 13. rujna bit će točno 40 godina od posljednje utakmice koju je za Hajduk odigrao Ivan Gudelj. Prije 11 dana preminuli nogometni velikan zbog ozljede je tada pao, sjeo na travnjak i bio zamijenjen u drugom poluvremenu prvenstvene utakmice protiv Crvene zvezde na Poljudu (1:1). Napustio je travnjak svog Poljuda i više se nikada na njega nije vratio kao igrač. Nitko tada nije ni slutio da je u to vrijeme ponajboljem nogometašu Hajduka, cijele Jugoslavije, to bila posljednja utakmica igračke karijere.
Trebala je to biti po svemu posebna karijera. I bila je, do tog 13. rujna 1986. godine. Tada 26-godišnji Gudelj je bio stup igre Hajduka, reprezentacije Jugoslavije, izabran u najboljih 11 SP-a 1982. godine, bio je na pragu velikog transfera u slavni Real Madrid...
No, već neko vrijeme uoči tog susreta Gudelj nije bio ni sjena samog sebe. Kvalitetom, fizičkom moći, rješenjima u igri, Gudelj je godinama bio dominantna snaga Hajduka, motor momčadi, ključni igrač i reprezentacije i njezin najmlađi kapetan. No, osjećao se loše. Osjećao je da nešto nije u redu.
Na terenu više nije bio pravi. Kao i uvijek, davao je sve od sebe, ali jednostavno je za svoje, najviše kriterije bio neprepoznatljiv, nemoćan, blijeda kopija samog sebe. To nije bio on.
Sve je kulminiralo na velikom derbiju s Crvenom zvezdom odigranom tog 13. rujna u Splitu. Pred 35 tisuća gledatelja na Poljudu Miloš Bursać je u 19. minuti doveo Bijele u vodstvo. Izjednačio je Husref Musemić u 64. minuti. Samo 11 minuta kasnije igru je napustio Gudelj. Više nikada nije zaigrao profesionalno, nikada više nije odjenuo najdraži dres.
Prva dijagnoza bila je ozljeda mišića, ali iz nje se krilo nešto mnogo opasnije – bolest. Gudeljev organizam bio je već ozbiljno narušen bolešću, hepatitisom B, odnosno žuticom. U takvom stanju jednostavno nije mogao pružati igre na koje je sve naviknuo dotad, a ozljeda mišića je samo bila posljedica oslabljenog stanja.
Vulić: ‘Kad je najveći borac od nas sija na teren...‘
U toj utakmici u momčadi Hajduka uz Gudelja, u veznoj liniji Bijelih, bio je Zoran Vulić. Zamolili smo ga da se prisjeti tog susreta.
– Sićan se najviše momenta kako je Ivan sija na teren. Mislija san da je u pitanju samo ozljeda. Obično bi se on odma diga i nastavija "orat", u nogometnon smislu. Nije on baš bija od onih koji bi tek tako sili na teren, tražili pomoć. Mi smo u jednon trenutku čak pomislili da mu je možda otišla zadnja loža. Nikome tad u prvi momenat nije bilo ni na kraj pameti da je u pitanju bolest, još manje da mu je to zadnja utakmica – ispričao nam je Vulić.
Uoči zamjene, kada je umjesto njega u 75. minuti ušao Zdenko Adamović, bilo je čak i zvižduka upućenih Gudelju. Splitska publika uvijek je bila zahtjevna, pomalo čak i teška.
– Pogotovo je to bilo u ono vrime. Čin si slabije doda dva baluna ili ako nismo odma poveli, krenili bi zvižduci. Gudelj je bija borac nad borcima, najveći borac od svih nas. Publika je to znala, cijenila, volili su ga. Kad je i Gudelj to dočeka, onda je to zbilja značilo da se s njin nešto događalo o čemu tada nismo imali pojma. To se sve tek kasnije otkrilo. Kad se to saznalo, za Gudelja i za sve nas to je bija veliki šok – govori nam Vulić.
Ali baš nitko tada još nije mogao ni pojmiti što se zapravo sve događalo iza kulisa.
Pamti se i "Komentar Malog Marinka" s te utakmice. Evo što je legendarni Miljenko Smoje napisao tada u Slobodnoj Dalmaciji o legendarnom Gudelju. Naravno, ni njemu nije bilo niti na kraj pameti da je Gudelj nadljudskim naporima bolestan pokušavao igrati, a zapravo ne znajući riskirao još i teže stanje.
– Danas recimo puno očekujen od Mudroga Peruzovića, ali još više od kapetana Gudelja. Mislija san da će on kad preuzme kapetansku vrpcu izgarat na terenu, dat primjer borbenosti, povest cilu momčad u juriše, ali dosad me razočara. Nije ni sjenka onoga maloga Vlajka za kojeg san očekiva da će bit Kraljević Marko našega baluna. Šta se s njin događa? Prije tri godine u državu mu nije bilo premca. Jednoglasno je izabran za igrača godine u zemlji i otad se izgubija u sivilo i prosječnost. I kako to daje više reprezentaciji nego Ajduku? Eto prid samu utakmicu ijadu pitanji, a njanci jednoga odgovora. Oće li veliki derbi koji upravo počinje bar nešto od svega razjasnit? – napisao je tada između ostalog Smoje. Grintao je, smatrajući da se Gudelj u Hajduku štedi. A istina nije mogla biti bolnija.
Odgovor koji je Smoje zazivao u ovom slučaju je stigao u idućim danima, mjesecima. Nažalost, onaj koji nitko nije želio čuti.
Mjesec dana prije Gračanu slomili nogu
Bio je to tada, sve u svemu, nevjerojatno šokantan početak sezone za Hajduk. U pauzi između dvije sezone inozemne transfere ostvarili su nositelji igre Blaž Baka Slišković (u Marseille), braća Zlatko i Zoran Vujović (u Bordeaux). Nenad Gračan koji je stigao iz Rijeke trebao je biti najzvučnije pojačanje. Izazvao je taj transfer s Kvarnera u Dalmaciju mnogo bure, a zatim se i ždrijeb grubo našalio.
U 1. kolu na gostovanju Hajduka baš u njegovoj Rijeci, u užarenoj atmosferi na Kantridi, Gračanu je u remiju 2:2 slomljena noga. Nakon što je Gračan zabio gol za Hajduk, brutalnim startom na centru nogu mu je slomio Mladen Mladenović. Njegov "krvnik" je ispao nogometaš koji će kasnije u karijeri igrati i u Hajduku, dok će Gračan kao trener voditi i Riječane i Splićane. Zanimljivo, i umjesto Gračana, baš kao i kasnije Gudelja, je tada u igru ušao baš Adamović.
U drugom kolu na Poljudu se očekivala pobjeda u derbiju protiv Dinama. Momčad iz Maksimira na ljeto je doživjela smjenu generacija i nekoliko dana ranije u kupu je senzacionalno eliminirana kod Budućnosti iz Banovića (0:0 pa 2:3 s 11m). Marinko Smoje je napisao tekst s porukom "jeb*š pobidit ovakvega Dinama". U derbiju je Hajduk od tog oslabljenog Dinama Miroslava Ćire Blaževića doživio potpunu katastrofu na Poljudu, bilo je čak 0:4.
A onda je u 6. kolu igran taj za Gudelja posljednji derbi, s Crvenom zvezdom. Susret u kojem je Hajduk nakon Gračana ostao i bez srca i duše momčadi Gudelja.
Šok tjedan dana kasnije
U sezonu se ušlo nakon afere oduzimanja bodova nekim klubovima, zbog namještanja utakmica u posljednjem kolu prethodne sezone tadašnje savezne lige (tzv. Šajberovo kolo). I u tom je javnost vidjela šansu Hajduka. Ali gotovo sve što je moglo, na startu sezone krenulo je naopako.
– Bila je to sezona u kojoj se od nas puno očekivalo, s pravon, a na kraju si dobija gotovo ništa. Kad ostaneš bez reprezentativca Gudelja, Gračana koji je taman ulazija u reprezentaciju, izgubija si baš previše. Neno je također bija izvanserijski igrač. Nismo mi nikad bili klub koji je kupova puno igrača. Kad smo dovodili, to su onda bile isključivo ekstra klase. Nije bilo mogućnosti naknadnog dovođenja igrača, a ondašnja liga bila je puno jača od današnje – prisjetio se Vulić.
U prvenstvu je Hajduk na koncu bio tek osmi, u Kupu UEFA je eliminiran u 3. kolu od škotskog Dundee Uniteda. Osvojen je na koncu ipak kup, a na tom putu Bijeli su izbacili i Dinamovog krvnika Budućnost iz Banovića, te u finalu baš Rijeku.
Medicina prije četiri desetljeća nije bila na današnjem nivou. Nesretni Gračan, koji je zanimljivo nosio igrački nadimak Doktor, tek se nakon dvije godine potpuno vratio nogometu, ali nikada nije napravio karijeru kakva mu se predviđala. U Hajduku je odigrao ukupno tek 27 službenih utakmica u tri sezone, prije odlaska u španjolski Oviedo. No za razliku od Gudelja, barem je mogao nastaviti igrati.
Tjedan dana nakon utakmice javnost je saznala da je Gudelj bolestan, da je u pitanju žutica (hepatitis B). Prve prognoze govorile su o četiri mjeseca stanke od nogometa.
Maradona, Bajdo i Iko su nastavili igrati
Neki vrhunski nogometaši poput Diega Armanda Maradone, Bernarda Bajde Vukasa, Ivana Ike Buljana uspjeli su se nakon dijagnosticiranog hepatitisa B i nekoliko mjeseci prisilne pauze vratiti vrhunskom nogometu. Gudelj nije bio te sreće.
Gudelj, čiji su život obilježile i druge velike privatne tragedije (slijepa sestra, preminuli otac i majka, prva supruga preminula mlada...) se uglavnom u tom prvom periodu liječio u Zagrebu, ali je u potrazi za načinom kojim bi se mogao vratiti nogometu s vremenom obilazio i razne travare, nadriliječnike. Vjera, obitelj i najbliži prijatelji bili su mu utjeha.
U nekoliko navrata dobio je zeleno svjetlo liječnika da se može vratiti treninzima, ali pokazalo se da su to bile pogrešne procjene zbog kojih mu se stanje dodatno zakompliciralo.
Hvatao se za svaku slamku, jer ona je nudila kakvu-takvu nadu. Dok nije na koncu od igračke karijere digao ruke.
Pamti se njegova izreka iz tog vremena.
– Bolje biti mladi trener nego stari igrač.
Posvetio se trenerskom poslu u kojem se pronašao, baš kao i određenu utjehu. Premda je do kraja svog nažalost prerano prekinutog života, do 2. rujna 2026. kada nas je napustio u 67. godini, nad njim ostala sjena. Sjena koja se nadvila tog 13. rujna 1986. godine kada je prisilno, niti ne znajući to još tog trenutka, objesio kopačke o klin.
– Uvik je bija borac, jak. Iako je na kraju otiša mlad, malo ko bi ovo sve izdrža šta je on proša. Njegov cili život, na terenu i izvan njega, bija je velika borba. Ono šta je bija na terenu, Gudelj je bija i izvan njega – odlično ga je opisao Vulić.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....