Često se bavimo raznim obljetnicama, nogometaši napose Hajduka akteri su mnogih naših prisjećanja, ali i viđeni navijači imaju svoj poseban kutak. Naročito ako se radi i o viđenim ljudima u raznim segmentima društvenih događanja, kojima je Hajduk bio samo hobi, ali iznad svega – bezgranična ljubav.
A bavili su se i poslovima i politikom o čemu svjedoče u internetskoj ponudi mnogobrojni tekstovi, te video-zapisi.
Godina je prošla da je u Zagrebu umro Petar Jozelić, 9. veljače u 91. godini, njega se spominjemo, iznimno viđenog navijača Hajduka s naglaskom na šezdesete i sedamdesete godine. S time da nije sustajao ni kasnije, ma kakvi...
Sve je manje suvremenika toga doba, dolaska Džemaludina Mušovića i Aleksandra Ristića u Hajduk 1966., pa zlatnih sedamdesetih, potom pokušaja da nakon Štefa Deverića osamdesetih u Hajduk prijeđe iz Dinama i Zlatko Kranjčar (legenda priča o sastanku i dogovoru u hotelu Esplanade), potom uzbuđenja oko izbora za prvog sportskog direktora Hajduka novije ere 1988. (Buljan, Šurjak ili ipak Jerković?!), sve do previranja devedesetih. Tko danas ima već puno godina, da ne kažemo da je star, a voli Hajduk i prati ga na svakodnevnoj razini i nervnoj bazi, dobro zna o čemu pričamo.
Društvo prijatelja Hajduka u Zagrebu, nekoć sa sjedištem u Badalićevoj ulici, bilo je epicentar mnogih događanja. Skupovi k tome u barba Petrovoj kancelariji u Metalčevoj 5, preko puta hotela Panorama i Doma sportova, napose su bili na glasu kao mjesto okupljanja viđenijih hajdukovaca.
I nije tu mogao doći nepozvan baš bilo tko, premda je društvo bilo „otvorena tipa”. Primalo je sve hajdukovce dobre volje, uz prethodnu „pozivnicu”.
Barba Petra Jozelića više nema, kao što je i Hajduk danas drugačiji. Svjestan da odlazi s ovoga svijeta, povukao se iz javnog života relativno dosta prije smrti. Pozdravili smo se već otprije, davno telefonom za posljednji adio:
- Nemoj me više zvati, više nisam u snazi, pamti me kakvi smo bili za posljednjih druženja, bliži mi se vrijeme rastanka.
Demencija je uzimala sve više maha, u tek povremeno lucidnim trenucima smogao je snage da se unaprijed oprosti od svoga društva i prijatelja. I od vašeg kroničara...
- Znaš, gotovo je – oporo je zvučalo. Kasnije, lani u veljači, stigla je vijest da je umro tiho.
Takav je bio i pokop na Mirogoju, sasvim tih, u krugu najbližih, uz obavezan Hajdukov vijenac i sućut obitelji. A na primjer Ivica Šurjak, čim je saznao za tužnu vijest pohitao je osobno na sprovod. Bio je tu i Jozelićev dugogodišnji vjerni prijatelj Damir Amižić, nogometni suci Asim Kulenović i Jozo Puškar, pa Mate Lončar rečeni Biljarist u znak iznimnog poštovanja...
I danas je DPH Zagreb posebno značajno u klupskom životu hajdukologije, s nekim novim ljudima, ali barba Petar sa svojim suradnicima (Petar Drugi, Ceranja, ginekolog dr Frane Rušinović, između ostalih, na žalost obojica pokojni), bili su osobita priča. A Jozelić stup oko kojeg su se svi svijali, bio je magnet da okupi ljude...
Bio je i oficir/časnik za vezu klupske politike „bijelih”, čas samozatajan, čas jurišnik, poštovan u svim gradovima kao Hajdukov predstavnik. Znamenit je njegov nastup u tv-emisiji Latinica s početka devedesetih u raspravi tko je Hajduk, a tko je Croatia/Dinamo.
Aktivan na političkom planu odnosa Hrvatske i Bosne i Hercegovine, taj porijeklom Varešanin, iz Bosne Srebrene, hajdukovac od malih nogu postao je važan lik u doba Tita Kirigina, Jere Burazina, Ante Žaje, Kolje Marasovića, Nikole Grabića, Petra Lovrića, Ivana Buljana, Vedrana Rožića, Ivice Šurjaka...
Pisali smo lani kako je umro poduzetnik, ali u biti baš legendarni navijač Hajduka i podržavatelj mnogih akcija u prijelaznim rokovima.
Iz arhive vadimo fotografiju, bila je na naslovnici priloga Slobodne Dalmacije povodom 10 godina od smrti Tomislava Ivića 2021. Nepobitni je dokaz Jozelićeve emocije. On je taj gospodin s naočalima koji ushićen na ramena podiže trofejnog Tomislava Ivića. Bio je to doček „bijelih” na Starom placu, poslije trijumfa u Sarajevu u lipnju 1979. godine, što je označio još jednu, tada nismo znali da je ujedno i posljednja Hajdukova jugo-titula: Ivić na ramenima barba Petra.
Evo isječka iz Jutarnjeg lista, 20. siječnja 2007. godine koji Jozelića naročito oslikava, uz evociranje naših uspomena:
- ... Premda umirovljenik, bivši emigrant, Petar Jozelić (rođen 1932. u Varešu) i dalje je vitalan i politički aktivan, naročito u rodnoj BiH, gdje već 13 godina supredsjedava Hrvatskim narodnim vijećem, nestranačkom organizacijom čiji su članovi ugledni bosanskohercegovački Hrvati poput Ive Komšića, Stjepana Stipe Kljujića, Ivana Lovrenovića, fra Petra Anđelovića, bivšeg franjevačkog provincijala. Nedavno je u središte pozornosti došao kao organizator navodno tajnog sastanka između dva člana Predsjedništva BiH, Harisa Silajdžića i Željka Komšića, te predsjednika Stipe Mesića, u Zagrebu. Sastanak se doista održao u uredu Petra Jozelića, kako nam sam potvrđuje, ali nije bio tajan... - ... Jozelić je krajem 70-ih godina boravio u Njemačkoj, baveći se poduzetništvom, a dane do umirovljenja proveo je kao menadžer u slovenskim tvrtkama. Politički se nije angažirao sve do početka rata Bošnjaka i Hrvata u BiH... - pisao je Jutarnji prije 17 godina.
E, pa taj ured što ga spominju, u Metalčevoj 5, to je bio taj epicentar hajdukologije.
Ovaj mali tekst samo je skroman doprinos da se ne zaboravlja i pamti lik Petra Jozelića. Uglednog gospodina, džentlmena iz Vareša, Hajdukova ambasadora u Zagrebu.