Gattuso ovo, Gattuso ono... Nije taktički mag, nije najbolji strateg, nije ni neki „pedagog”. Redaju se kritike na račun Mistera, kako ga se iz nekog razloga oslovljava čak i na službenoj stranici kluba. Savjeta je milijun. Hajdučki puk poznat je po tome da „sve zna” i razumije bolje od samog trenera. Svi znaju zašto bi Rokas Pukštas trebao igrati više, a Anthony Kalik manje; zašto je bolje gurati Bruna Durdova, a ne Bambu...
Ali sve ono što je Hajduk dobio s Gattusom znali smo i prije. Baš kao i ono što nije dobio i neće. Gattuso nije Pep Guardiola, pa da ćemo se iz tjedna u tjedan iščuđavati ingenioznim taktičkim rješenjima, diviti se njegovoj trenerskoj vanserijskoj lucidnosti. Ne. Jer to nije on.
Znalo se i zna se njegov primarni zadatak. Elaborirano je to do sada stotinu puta. Uvesti red, rad i disciplinu koliko god to na prvu suludo zvučalo. U tome je, čini se, uspio. Prošlo je točno devet mjeseci otkako je preuzeo klupu Hajduka. I gdje su Bijeli 11 kola do kraja sezone? Na prvom mjestu.
I to je elaborirano stotinu puta. Igra nije dobra. Pobjeđuju na silu, sreću ili genijalnost Marka Livaje. Sve to stoji, baš kao i nepobitna činjenica da je Hajduk prvi i ima realne šanse za osvajanjem toliko željene titule.
Gattusova je to zasluga, iako se on iz pressice u pressicu kune u igrače i daje im na važnosti. Lijepa je to gesta i vjetar u leđa momčadi. Ali složit ćete se da bez njega ona danas ne bi bila tu gdje je. Zašto? Vrlo jednostavno. Po igračkom kadru, ovo nije šampionska ekipa. Niti igraju najbolje, niti imaju najširi kadar. Ali imaju Livaju koji je klasa za sebe što se HNL-a tiče.
Do kraja, pa kako bilo
Talijan jednostavno radi s onim što ima na raspolaganju. I brodi kroz nemirnu sezonu. Iz jedne nevolje u drugu. Prebrodio ih je do sada sve. A nije da ih nije bilo... Sjetimo se samo potresa na samom početku. Odlazak Nikole Kalinića, izbor novog predsjednika Ivana Bilića, a kasnije i sportskog direktora Francoisa Vitalija. Zahlađivanje odnosa s Upravom, nedostatka novca za pojačanja i dolazak samo prinova.
Istrpio je Gattuso sve udarce, pomirio se s činjenicom da na polusezoni neće dobiti što želi. Sabrao se sa svojim stožerom i odlučio pokušati od prosječnih sastojaka s tu i tamo ponekim sjajnim napraviti vrhunsko jelo. A to jednostavno nije moguće. Pokušao je i nije uspio. A onda je u drugom dijelu sezone konačno prihvatio istinu i odlučio udariti po svome. Do kraja, pa kako bilo.
Što to „Režalo” ima na raspolaganju? Stožerne igrače u koje se ufa poput Livaje, Ivana Rakitića, Ivana Lučića, Filipa Uremovića, a onda i Kalika. Njih drži i ne pušta. Bez njih u prvih 11 ne izlazi na teren ako ne mora. Potom su u njegovom drugom redu igrači poput Filipa Krovinovića, Nike Sigura, Darija Melnjaka, Pukštasa... S njima može i ne mora. Ozbiljno računa na njih, ali neće se libiti ponekad ih izostaviti iz udarnih 11.
Dojam nije bitan
A potom su u trećem razredu novopridošli igrači. Nije Gattuso dobio što je htio, pa se Hajduk u zimskom mercatu tako zatvorio s povratnicima Micheleom Šegom i Janom Mlakarom, te Nazarijem Rusinom, a ranije na ljeto još s Bambom, Stipom Biukom...
Hajdukov kadar sastavljen je u stilu „evo, ovo je najbolje što smo mogli”. Možda ne samo po financijama, već i po (ne)sposobnosti onih koji kroje sportsku politiku. Nije to Gattusu po guštu, nije zadovoljan. Jasno je to komunicirao. Ali što je – tu je. Dalje se mora. Kako rekosmo, 11 je kola do kraja. Nema puno vremena. I sasvim je jasno kako Gattuso do kraja sigurno neće izmisliti neku novu igru, niti će Hajduk odjednom početi oduzimati dah svojim predstavama.
Ali to u ovoj fazi više nije ni važno. Treba „samo” izgurati do kraja. Kako – tako. Dojam uopće nije bitan. Od sada do kraja broje se samo i isključivo punti. Pobjedu trebaju u svakoj utakmici, pa taman da je svaka „negledljiva” poput one s Goricom na Poljudu. Vjerujemo kako bi hajdučki puk potpisao talijanskih antinogometnih 1:0 od sada, pa sve do kraja prvenstva. Jer to bi značilo samo jedno...
Dakle, Gennaro do kraja!
Komentari (0)
Komentiraj