Ovako su Talijani u prvom licu jednine ispričali priču u Gennaru Gattusu, o njegovu djetinjstvu, počecima, ljubavi prema nogometu i Milanu, u produkciji kuće Corriere. Oslikan je pravi, iskonski Gattuso, sa svojim počecima, danas trener nogometaša Hajduka.
Priču vam podastiremo u cijelosti...
U prvom licu
Ako si rođen kao kvadrat, ne možeš umrijeti kao krug, a ja sam rođen prerano: očekivali su me u ožujku, a ja sam se pojavio 9. siječnja 1978., s mojom hrpom crnih kovrča na glavi, spreman suočiti se sa svijetom. Vjerojatno imam gen za nestrpljivost, a ta žurba da izađem iz trbuha moje majke Costanze da počnem mahnito mahati nogama bila je moja prva demonstracija karaktera: tip koji mrzi čekati, impulzivan, adrenalinski. Upravo takav bih kasnije bio i na terenu. Moje rođenje je ipak događaj, ja sam prvi muški u svojoj obitelji, ponos i radost mog tate Franca i djeda Gennarina, po kojem nosim ime.
U matičnom uredu moje ime je Gennaro Ivan Gattuso, ali za sve jednostavno Rino. Rino iz Schiavonea di Corigliano Calabro. Mama Magna Grecia, kako kaže moj otac! Šačica kuća na Jonskom moru, koje su vidjele sve i svašta: Bizantince, Normane, Arape, ali za mene najvažnije, ribare i dječake, more i sunce. Moj osobni raj. Uvijek ovdje provodim svoj odmor, nakon mjeseci međunarodnih i interkontinentalnih putovanja, ljuljanja po avionima, vlakovima i autobusima, tko ima volje za one odmore na kojima si iscrpljen prije nego što kreneš? I koji obećavaju egzotične doživljaje, a završiš jedući u McDonald‘su u Kalkuti? Ja preferiram iskrene doživljaje i u Schiavonei pronalazim najljepši krajolik: onaj moje sretne obitelji okupljene za ručkom. Čim stignem, sjednem za stol s ocem i popijemo čašu Magliocca iz Cosenze, nježnog i punog okusa, crvenog poput ljubavi i suhog poput udarca u gol. Dodaj kruh i sir, i za minutu sam opet onaj dječak koji sam bio.
Pali pilu
Nemojte misliti da sam se uzdigao, ali moj otac je bio stolar, poput svetog Josipa. Vodio je stolarsku radionicu blizu plaže, zajedno sa stricem Damianom, a mama se brinula o kući i nama djeci. Iako smo živjeli uz more, nikada nismo bili u izobilju, ali ništa nam nije nedostajalo. Ja sam kao dijete želio postati ribar. Ako postoji nešto što mi fizički nedostaje u životu koji sada vodim, to je more, moj drugi dom. Jer more je kao ja, ne čeka nikoga, ne može stajati mirno. I jer je magično, mijenja se tisuću puta dnevno, s svjetlom, s oblacima. Mijenja se čak i noću. Eto, tada sam bio malo miran: kad bih špijunirao more napola skriven u tami, s obale ili iz svog prozora. Pratio bih očaran svjetla lampare koja su isplovljavala i sanjao mreže pune školjki i škampi, kozica i tuna, a ja ih podižem razmjenjujući šale sa svojim ribarskim prijateljima. Naravno, poznavao sam sve ribare u luci, te velike morske vukove koje smo mi klinci gledali s divljenjem i nekim poštovanjem. Za nas su bili idoli: mislim na legendarnog Narda di Peppea, dinastiju Curatolo i onu Martillotto, svi ljudi rođeni za more i koji su poznavali i najskrivenije tajne mora.
I ja sam htio postati kao oni: tako da bih se navečer uvukao među istovarivače kad su se brodovi vraćali u luku i pomogao im prazniti kutije pune ribe. I onda bi mi iz svake kante dali nešto, pa bih do kraja večeri skupio hrpu riba i školjki koje bih zatim prodavao na trgu.
To je bio moj prvi posao: dostavljač ribe. Prilazio bih gospodama koji su igrali karte ili čavrljali u baru i nudio im robu, ali pod mojim uvjetima: ako su im se moji cijene svidjele, dogovorili bismo posao, inače ništa, vraćao bih ribu kući. Ponekad bi među kupcima bio i moj djed. On je bio tvrd orah jer je uvijek tražio nižu cijenu pa bih mu često ribu davao gotovo besplatno. Bio sam prvi koji se dosjetio takvog posla, a zatim su me mnogi prijatelji počeli kopirati. I to je donosilo zaradu: s malo hrabrosti i malo poslovnog smisla, moglo se zaraditi i dvadeset tisuća lira dnevno, nije loše za desetogodišnjaka. I onda si mogao kupiti sve, ili gotovo sve: slatkiše, sličice, stripove.
Ili nogometnu loptu, naravno. Tome nisam mogao odoljeti, uvijek je bila uz mene, prilijepljena uz moje stopalo kud god bih išao na očaj moje majke koja je morala trpjeti buku te lopte koja nikad nije prestajala kotrljati se. U sobi, u dvorištu, ispod stola za ručavanje... Samo što je ne nosiš u kupaonicu, govorila je mama. Dobra ideja! I kad bih pratio oca u stolariju, nakon nekog vremena dosadilo bi mi slušati buku strojeva ili ga slušati kako razgovara o isporukama i računima sa stricem, pa mi je lopta pravila društvo na plaži nedaleko.
Nogomet na pijesku
Tu, na tom pijesku, koji je za mene bio kao travnato igralište, počeo sam se zaljubljivati u nogomet. Da budem iskren, u mojoj kući nogomet je uvijek bio kao riba: nikad ga nije nedostajalo, zahvaljujući mom ocu, strastvenom navijaču Milana, vatrenom obožavatelju Giannija Rivere – čovjeka s dva kista umjesto stopala. Za sve je tata bio stolar, ali u duši je bio nogometaš, i to ne neki salonski entuzijast, onih koji su svi kauč i televizija: čak je igrao u četvrtoj kalabrijskoj ligi kao napadač za razne ekipe iz tog područja, i bio je moj prvi učitelj. Sjećam se da je jednu godinu igrao za Corigliano, glavnog rivala Schiavonee, tima za koji je navijao moj djed. Kada je došao dan derbija, djed je stao iza gola i cijelu utakmicu nije prestao vrijeđati svog sina, krivog što igra protiv ekipe svog sela: "Prodana duša", vikao bi mu, a onda bi se obratio sucu: "Gospodine crna košuljo, izbacite tu prodanu dušu!". Koliko je moj tata morao podnijeti, on koji je igrao kao napadač (jednom je postigao čak 14 golova u jednoj utakmici) ali je bio borben kao najtvrdokorniji bek. On me zarazio strašću za nogomet: čini se kao da je jučer kad bih zavukao glavu u njegovu torbu za trening, koja je mirisala na onaj dobar miris kamfornog ulja kojeg danas više nema. I dok sam to radio, maštao bih o svojoj budućnosti, sanjajući da ću jednog dana postati jak kao on, zamišljajući se kako trčim po San Siru s dresom mog Milana.
Da, jer cijela moja obitelj uvijek je bila vjerna crveno-crnim bojama koje sam upijao prvo kao antitijela s majčinim mlijekom, a zatim slušajući oca kako govori o nogometu: volio sam ga slušati, toliko da se i danas zabavljam pitajući ga o igračima iz prošlosti. Kao mali tražio sam da mi priča o prvim finalima Milana u Kupu prvaka, koje je slušao na radiju s glasom Niccola Carosia. Nadoknadio sam to 1990. godine, s Milanom Gullita i Van Bastena kojeg sam gledao na televiziji: sjećam se da me nakon osvojenog kupa protiv Steaue Bukurešt tata odveo u obilazak sela kako bismo vidjeli paradu, sve te automobile ukrašene crveno-crnim, ja sam od uzbuđenja jedva stajao na nogama. Nikada nisam pomislio da ću nekoliko godina kasnije i sam slaviti jedan Kup prvaka, ali na terenu.
Kad je završila sezona ribolova i bio sam umoran od jedrenja, nogomet je bio taj koji mi je zaokupljao misli: ponavljao bih pokrete svog oca, one koje sam upamtio iz njegovih utakmica. Šutirati, trčati, driblati, neprekidno. Ljeti bih po cijele dane igrao na plaži s prijateljima, ponekad i sa starijima. Također i ulica i trgovi bili su savršeni za igranje s loptom: asfalt i šljunak nisu nas sprječavali da igramo, jednostavno smo pazili da ne padnemo kako ne bismo zaradili ogrebotine i plikove na rukama i koljenima. Nije bilo trenera niti pravila, bilo je važno zabaviti se i tko zabije više golova, pobjeđuje.
Tako sam ja, Gennaro Ivan Gattuso, zaljubljenik u ribolov i nogomet, počeo živjeti svoj san.