Kada se sredinom devedesetih, u ranim i olovnim godinama jedne nevine države, na Poljudu igralo protiv velikog, strašnog Ajaxa, splitske su tribine grmjele. Baš kao i u četvrtak navečer. No te dvije utakmice, naizgled tako iste i tako povezane, jedna s drugom nemaju nikakve veze.
Različitima ih je učinila kulisa. Koja je danas, tri desetljeća kasnije, jezivo drukčija. I koja najmanje govori o samim navijačima koji tu kulisu stvaraju, a puno više o društvu koje je takve navijače stvorilo. Jer, nemojmo se lagati i nemojmo, po tko zna koji put, pasti u zamku licemjerja.
Ovo što Torcida danas radi, to nije nikakav incident. To nije izolirani slučaj, ni hir skupine "pijane i neodgojene deriščadi", kako im se tepa s govornica kada se želi umanjiti šteta pred zabrinutim licima sa Zapada. Ovo je projekt. Ovo je matematički precizan odraz hrvatskog društva i, u konačnici, njegov potpuni, kapitulacijski poraz.
Tama nije ništa drugo nego nedostatak svjetla. A institucionalna Hrvatska u toj tami uživa.
HDZ i Crkva, dvije glave iste meduze
Današnji navijači, spodobe koje s ponosom navlače crne košulje i u transu urlaju parole pod kojima su prvo spaljivane knjige, pa potom i ljudi, čisti su, destilirani produkt sustavnog tridesetogodišnjeg odgoja. A tko su im bili odgajatelji? Dvije glave iste meduze: HDZ i Crkva.
Upravo je simbioza političke moći i religijskog autoriteta stvorila inkubator u kojem je ekstremizam postao poželjna društvena vrlina. Kada država godinama blagonaklono žmiri na fašističke simbole, kada se policija i pravosuđe češkaju po glavi dok se važe je li "Za dom spremni" u nekom kontekstu "stari hrvatski pozdrav" ili nije, dobijete društvo u kojem je ustašluk prvo amnestiran, a potom i institucionaliziran.
Dobijete tamu. Pozdravljenu s oltara.
Dopustili smo da povijesni revizionisti, raznorazni šarlatani i pseudopovjesničari sa svojim teorijama o "ustaškim zabavnim parkovima" i humanim radnim logorima uđu ravno u mainstream. Ušli su u školske udžbenike, u prime-time emisije javne televizije, u saborske klupe. Thompsonove ustaške budnice postale su službena zvučna kulisa državnih proslava i obiteljskih okupljanja.
Nismo svi isti!
Kada klincima trideset godina šaljete poruku da je srpstvo grijeh, da je crna odora simbol herojstva, a povijesni revizionizam izraz domoljublja, nemate se pravo čuditi kada vam ti isti klinci, kreteni, kako su precizno dijagnosticirali urednici na jednom portalu, "brane grad" veličajući Adolfa Hitlera i njegovo konačno rješenje židovskog pitanja te prekinu utakmicu i osramote državu pred očima civilizirane Europe.
Oni samo provode u praksu ono što su naučili na vjeronauku, u tiskovinama koje financira država i na obljetnicama koje pohode ministri.
Torcida na Poljudu već godinama ne radi ništa što nije blagoslovljeno s Kaptola i odobreno iz stranačkih središnjica. Oni su samo ogledalo koje smo sami postavili.
Ali, znate šta, nismo svi isti. Na taj narativ ne smijemo nikad pristati. Nismo svi isti, niti ćemo ikada biti! Došlo je vrijeme da zavedena većina – koja odlazi na Hipodrom i ne znajući gdje ide – napokon prekine svoju ugodnu, a zapravo suučesničku tišinu. Jer, ta tišina nije neutralnost, ona je postala gorivo za ekstremizam.
Posijani kaos
Vrijeme je da ta tiha većina, posebice unutar same Torcide, među onim njezinim članovima koji stvaraju nestvarne koreografije i Poljud čine najljepšom arenom na svijetu, uzme stvar u svoje ruke i obračuna se s onima koji grupu koriste kao poligon za svoje umobolne agende.
Ova država, njezine institucije, političke elite i crkveni oci to očito neće učiniti. Oni su ovaj kaos sami posijali, zalijevali i iz njega tržili jeftine bodove. Nitko drugi, osim nas samih, neće počistiti smeće iz našega dvorišta. Smeće koje je prekinulo utakmicu kakvu Split nije vidio desetljećima.
Šačica huligana terorizira sve navijače i baca ljagu na jedinstveni projekt "Našeg Hajduka". Oni to ne rade zato što su neshvaćeni ili očajni, oni to rade zato što mogu. Rade to jer su godinama odgajani u uvjerenju da su nedodirljivi, da zakon za njih ne vrijedi i da je javni prostor njihovo privatno igralište.
Došlo je vrijeme da se kriminalcima iz Torcide jasno poruči: Ni klub ni grad nisu vaši! Ne pripada vam pravo terorizirati većinu koja samo želi živjeti u normalnom, civiliziranom društvu. I navijati za svoj klub na normalnom stadionu.
Njima pak novi stadion ne treba. Njima trebaju ćelije. Jer red se u društvo ne vraća komforom na tribinama, nego jasnim, neprobojnim zidovima zakona.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....