StoryEditor
Hajduktakvoj se 2022. nadamo

Dobrodošli u Hajdukovu godinu trofeja! Ako ne odmah titula prvaka, tu je Kup, u dva koraka, oba u Poljudu

2. siječnja 2022. - 08:00

Složili smo se da je minula 2021. godine s aspekta Hajduka bila godina – Marka Livaje. Apsolutno. Nitko je nije tako obilježio kao Livaja.

Bilo je to u ova doba prošle godine, u začetku 2021. kad se već slutilo da je neminovan rastanak s tadašnjom „desetkom” i neprikosnovenim golgeterom Hajduka Mijom Caktašom.

Razlaz koji se slutio, neumitno nailazio, trebalo je ublažiti novom – akvizicijom. Novim idolom.

Baš kao kad je Mijo Caktaš dolazio u zimu 2018. zato jer je trebalo nadoknaditi odlazak, prodaju Ante Ercega.

Tada je, u ova zimska doba 2018. godine zamjena za Antu Ercega bio Mijo Caktaš.

Tri godine kasnije, štafetu je od Caktaša, a potom i „desetku” preuzeo Marko Livaja.

Danas smo svjedoci Livajomanije, Livaja je za Split postao ono što je Maradona bio (i jest) za Napulj. Marko kao Diego, mali zeleni.

A nakon što je Hajduk dobio svoga idola u protekloj godini, kad se već popeo na prijestolje ljubavi navijačkog puka, na red dolazi – titula. Trofej.

I to je ono što Lukša Jakobušić stalno zaziva. Hajduku fali – trofej. Tek s trofejom sve će ovo što radimo imati smisla, kaže Jakobušić. Tek s trofejom dobit ćemo puni smisao svoga posla.

Livaja je kamen temeljac. Pada nam na pamet baš Napoli koji je „usred ničega” u svoju slabašnu momčad doveo iz Barcelone - Maradonu. Poput Hajduka što je u Grčkoj, na atenskoj Akropoli uzeo Livaju. I vratio ga doma.

Nakon tog poteza slijedi nadogradnja momčadi. Kao što je Luciano Moggi (e, taj, koji je kasnije bio i u Juventusu i nakon serije trijumfa neslavno završio u aferi ilegalnih radnji u balunu) gradio i sagradio momčad Napolija oko Maradone (Careca, Giordano, Bagni, Ferrara..., predsjednik kluba se zvao Corrado Ferlaino), tako će sad u Hajduku Jakobušić i Nikoličius podići oko Livaje pravu ekipu. Trofejnu, šampionsku momčad.

Ako je 2021. bila godina Marka Livaje, kad se „mali zeleni” ukazao u bijelom dresu, sad smo 2022. dočekali kao godinu – Trofeja. S velikim slovom.

Pa da Marjan poput Vezuva proključa. Ne nedajbože onom pravom lavom (ionako se stručnjaci spore oko toga nije li i Marjan zapravo ugasli vulkan, pogledajte oblik najdražeg nam brda... op. a.), nego provalom radosti i veselja.

Kao što je to bilo 1971. ili 2001. kad je Hajduk postajao prvakom, ili kad se ono dočekivalo plivačicu Đurđicu Bjedov 1968., košarkaše s Gripa 1989., tenisača Gorana Ivaniševića opet te iste 2001.

Godinu u koju smo zakoračili dočekujemo kao – trofejnu. Ne mora Hajduk odmah postati prvak, za pravu šampionsku momčad – reći će Jakobušić – tri su godine potrebne da se kvalitetno sazda. Kao piramida, ne može se preko noći.

Maradona je u Napoli došao 1984., a prvak je postao 1987. i 1990.

Ali, ako se ukaže prilika: tu su i hajduci!

Ako ne titula prvaka odmah, tu je kup: Više je od utješne nagrade. Kup je trofej.

Gorica u Poljudu, finale u Poljudu. U dva koraka.

A trofej Hajduk ne pamti od 2013., čak devet godina od posljednjeg kupa.

Titulu prvaka još i duže čeka, od 2005., evo 17 godina.

Pa jedan ili drugi, ako ne oba, sletjet će pod splitski Vezuv, podno Marjana, na Rivi i na Pjaci proključat će radost.

Takvoj se 2022. nadamo...

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
19. kolovoz 2022 09:23