Ove godine 4. svibnja pada u subotu, asocijacija na četvrti dan petoga mjeseca uvijek je..., znamo na što mislite, barem većina vas dovoljno starijih, ali da spomenemo i to da se 4. svibnja 1989. rodio kapetan Hajduka Mario Maloča, danas u redovima Gorice. I da je 4. svibnja 1949. poginula kompletna nogometna momčad Torina, talijanskog uzastopnog prvaka još od 1943. godine. Ta titula 1949., bit će im dodijeljena posthumno, nedostajalo je još nekoliko kola da se odigra...
Poznata i opjevana kao Grande Torino, momčad zajedno s funkcionerima, vodstvom puta, te novinarima, uz dakako i posadu zrakoplova, smrtno je nastradala u povratku s gostovanja u Lisabonu kod Benfike. Survao se avion na brdo Superga iznad Torina, zapeo u magli i slaboj navigaciji i to je jedan od općepoznatih i tužnih događaja u svijetu nogometa i sporta.
Glasovita tragedija u kojoj je između ostalih život izgubio i Valentino Mazzola. Valentino je otac kasnije poznatog nogometaša Sandra koji je u trenutku pogibije svoga oca imao nepunih sedam godina, a poginuo je s ostalima i Riječanin Ezio Loik, standardni član ekipe, koji je karijeru počeo u Fiumani iz rodne Rijeke/Fiume; pa se preko Milana i Venezije, uz prijateljstvo s V. Mazzolom preselio u Torino e da bi zajedno poginuli. Eto što ti je sudbina...
No, prije svega u našem kolektivnom sjećanju 4. svibnja je dan kad je Poljud plakao, umro je drug Tito. I treba se samo pozvati na tekst što smo ga i lani objavili. Bilo je to takvo vrijeme, 4. svibnja 1980. godine, slike i filmovi s tog povijesnog događaja, kad je umro predsjednik bivše države, a derbi u Poljudu prekinut zbog toga, obletjele su svijet. Na stadionu je bilo 50.000 duša, tada je stajanje bilo na sjeveru, nakrcalo bi se publike do mile volje, kao sardine bi se navijači stisli.
Kad se pozovemo na dan Titove smrti, misli i filmovi neumitno stižu i u Poljud. Igrali su Hajduk i Crvena zvezda, kod stanja 1:1 Ante Skataretiko, tadašnji već predsjednik Hajduka, naslijedio je taman Tita Kirigina, a prethodno je bio kotač zamašnjak organizacije Mediteranskih igara, imao je dužnost objaviti vijest... Utakmica je bila prekinuta. Nova je odigrana tek naknadno, iznova, sredinom svibnja.
Tito je umro u 15.05 sati te nedjelje, ali dok je vijest stigla, dok se smjela objaviti, dogodilo se to taman u 42. minuti večernjeg termina derbija, navečer...
Istini za volju, još su se neke utakmice igrale u isto vrijeme, u Maksimiru Dinamo - Željezničar, na Koševu Sarajevo - Osijek, ako nas pamćenje dobro služi. No, tv-kamere su bile uključene samo u derbi, u Poljudu, u ona doba od derbija uvijek bi se pravila posebna reportaža za male ekrane, a ostali bi bili sretni da im golove prikažu naknadno u Sportskom pregledu i to ako reportažna kola, vratolomnom vožnjom u utrci s rokovima na vrijeme stignu do najbližeg republičkog tv-centra.
Nije bilo kao danas da je svaka utakmica u svome terminu i u izravnom tv-prijenosu.
Danas, sa silnim otklonom vremena i događanja u međuvremenu, možemo mislit što god hoćemo, no tada je bilo tako. Na današnji dan, prije 44 godine.
Hajduk i Crvena zvezda odmah su se zarekli i zakleli da će svake godine 4. svibnja zajednički obilježiti sjećanje na "najtužniji dan naših naroda i narodnosti", kako se tada tepalo... Posljednji put uspomene su evocirane 1990. godine, na 10-godišnjicu smrti Maršala Jugoslavije.
U Poljudu su se, u kino-dvorani, sjećamo se kao da je bilo jučer, našli Dražen Mužinić i Vladimir Petrović Pižon, kapetani obje momčadi, da se podsjete desetljeća bez Tita i kako su ono zajedno zaplakali...
Već dogodine 1991., sve je glede Titove smrti, postalo besmisleno, rat se osjećao na svakom koraku i nije nikome palo na pamet da Pižona opet prigodno zove u Poljud. Dapače, sve je više bilo onih koji su se kleli da su tog 4. svibnja 1980. otvorili šampanjac, umjesto što bi plakali, kako se nama samo učinilo.
A naslov u Slobodnoj je sutradan Titove smrti svjedočio o Poljudu i 50.000 jecaja...