Ima jedan mladić, štoviše junak, koji se ne spominje među osnivačima Hajduka, ali postoje dokumenti da je 1911. bio dio društva koje se okupljalo u čuvenoj praškoj pivnici “Flek”.
Ime mu je Josip Antunović i eto, nije ostao zabilježen među slavnom praškom petorkom koja je kupila prvu loptu splitskog kluba, za koju su inače svi splitski studenti prikupili novac. U danima kada se proslavlja Hajdukov rođendan, ovom pričom mu se i zato valja odužiti. Ipak, Antunović se prije svega uvrstio u povijest kao junak Prvog svjetskog rata.
A da nije njegovih pranećakinja, prvenstveno Ivane Antunović Jović, umalo je i ta Jozina zasluga ostala među zaboravljenim zapisima. Ivana je, naime, u povodu obilježavanja stogodišnjice Velikog rata, Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu dostavila sve što je obitelj uspjela prikupiti. A među tim dokumentima je i potvrda da se družio s Fabjanom Kaliternom, Lucijanom Stellom, Ivanom Šakićem, Vjekoslavom Ivaniševićem, studentima koji su, zajedno s gimnazijskim profesorom Josipom Baračem, nadjenuli ime klubu - Hajduk.
Antunović je pohađao splitsku “realku”, a inače je Makaranin. Rođeni je brat Ivanina djeda, pa su pisma, odlikovanja i drugi predmeti iz Josipove ostavštine sačuvani u njezinoj obitelji. Njezin otac Josip, koji je upravo po našem junaku i dobio ime, kao i sestre Jasenka i Mirka, sačuvali su i dio predaje o pretku koji se prvenstveno iskazao kao sudionik u Velikom ratu.
- Rođen je 18. prosinca 1891. u Makarskoj u građanskoj dobrostojećoj obitelji. Naši su imali prvu kavanu u Makarskoj - kaže nam Ivana, novinarka HRT-a.
Bio je izvrstan gimnastičar, osvajao je medalje s tadašnjim klubom Sokol. Postoje podaci da se Josip družio s mladićima koji su bili za ujedinjenje južnih Slavena, što je kasnije bilo presudno u njegovu životnom putu, iako se nije politički previše aktivirao.
Početkom 1914. je mobiliziran u austro-ugarsku vojsku, ali je već nakon nekoliko mjeseci prebjegao na stranu sila Antante vojsci Kraljevine Srbije, i to preplivavši Drinu. Budući da je govorio nekoliko jezika, nadređeni ga ubrzo šalju na školovanje za pilota u francuski Chartres. Nakon toga ratuje na Solunskom frontu, gdje je čak devet puta bio ranjavan. Predaja kaže da je letio u avionu kojemu su krila bila obojana u crno kako bi bio noću manje primjetan.
Zanimljivo je da u Solunu susreće Ivu Tijardovića, koji je kasnije, inspiriran njime, u operetu “Mala Floramye” uveo lik Mirka. U drugom činu opere netko kaže: “Evo junak s kote 212”, što je Josip i bio.
Za podatak da je riječ o njezinu prastricu, kako nam govori Ivana, znala je i redateljica Nenni Delmestre, koja je 1995. godine postavila operetu.
A sam Tijardović je više puta potvrdio da je riječ o Josipu, pričajući o “svom prijatelju pilotu”. Tako je prepričao i zgodu prilikom upoznavanja, a to je bilo u Solunu na dan dodjele visokog francuskog odličja za hrabrost “Ratni križ s palmama”, koje je Josip primio među prvim strancima u povijesti. Odličje mu je osobno uručio general Lois Franchet d’Espèrey.
Tijardović je Josipa dotad poznavao iz Splita iz viđenja i na ratištu su se počeli družiti. Tijardović je kasnije znao prepričavati i kako mu je jednom prilikom rekao da je dobar Splićanin, ali mu je Antunović odvratio: “Nije istina, ja sam Makaranin!”
Tijardović je “Malu Floramye” skladao 1926., kad Josip više nije bio među živima. No život nije izgubio na ratištu, iako je bio veliki avanturist i neustrašivi borac, a u vojnim publikacijama zabilježeno je da je bio strah i trepet neprijateljskim vojnicima.
Njegova požrtvovnost i odvažnost se opisuju u zgodi kada je nakon devetog ranjavanja odbio odlazak na liječenje i nastavak školovanja u Švicarsku.
- Navodno je to Josipa naljutilo pa je prkosno poderao putovnicu pred nadređenim. “Bravo vojniče”, rekao mu je nadređeni, ali ga je svejedno poslao u zatvor na deset dana jer je odbio izravnu zapovijed - govori Ivana.
Inače je, dodaje ona, dobio i Karađorđevu zvijezdu s mačetama i medalju za hrabrost Miloša Obilića. Nakon završetka rata raspoređen je na službu u Novi Sad odakle je, što je vidljivo iz pisama obitelji, žudio za Makarskom.
Nažalost, do svog rodnog grada više nije stigao jer je poginuo, ali ne na ratištu već u kavani, i to zbog pjesme i djevojaka.
- U jednoj novosadskoj kavani, okružen ženama, pjevao je dalmatinske i talijanske pjesme, ali čuo ga je crnogorski istražitelj. Kako je to bilo svježe nakon rata, u kolovozu 1919., talijanske pjesme su se doživljavale kao neprijateljska propaganda. Crnogorac je, navodno, pojurio kući po pištolj, vratio se i došlo je do naguravanja. Kobni metak je u 28-godišnjeg Josipa ispaljen u tom naguravanju - prenosi nam Ivana obiteljska sjećanja.
U vojvođanskoj prijestolnici Antunović je uz sve počasti pokopan, ali je u Drugom svjetskom ratu vojno groblje uništila mađarska vojska. U Makarskoj je za Josipa održana svečana komemoracija, na kojoj je njegov prijatelj Marcel Barbieri rekao da je Makarska izgubila velikog heroja.
- Inače, o pokopu je izvijestio tadašnji Jutarnji list, imamo i slike, i velika želja obitelji i prijatelja bila je da se tijelo prebaci u Makarsku, ali do toga ipak nije došlo. Jutarnji je pisao: “Ovo tužno javljanje završavamo s molbom da ga se ne ostavi u ravnici, da ga se prenese u njegovu Makarsku i suro Biokovo, koje će ga podsjećati na gudure arbanaške i svijetle vrleti Kajmakčalana, gdje se borio” - kazuje nam Ivana.
Ona je sva svoja saznanja obznanila kada je vidjela projekt Europeana 1914. - 1918., koji skuplja priče o ljudima iz Prvog svjetskog rata. A nas je na ovo sjećanje ponukala prije svega priča o kožnatoj lopti kupljenoj u Pragu na ideju rođenu u pivnici “Flek”, u kojoj je odvažna mladost prije 109 godina utemeljila klub koji, treba li posebno istaknuti, živi vječno.