Bivši veznjak otkrio kako mu je bilo igrati za Hajduk: ‘Kad pobijediš može sve, ali kad izgubiš ni kruh ne možeš kupit‘

Da nije isto igrati za Hajduk i neke druge klubove više puta su isticali nogometaši koji su dio svoje karijere proveli na Poljudu. Osim velike podrške navijača i drugačije emocije s kakvom se rijetko gdje mogu susresti znaju istaknuti i pritisak s druge strane.

Jedan od onih koji se rado sjeća svog boravka na Poljudu i dijela karijere koji mu je promijenio životni i nogometni put je nekadašnji veznjak ‘bijelih‘ Dario Damjanović. O tom dijelu karijere govorio je nedavno u podcastu (IN)Direkt.

- Nisam ja kao dijete ni znao što je Hajduk. Ta ljubav je nekako došla kasno. Da Hajduku sad treba krvi, ne bi imao problem otići pješke i dati je – istaknuo je o emociji koju je dobio na Poljudu.

Dotaknuo se i pritiska igranja za Hajduk i kako su se znali dogoditi teški dani.

- Ništa ne može izbrisati taj Superkup protiv Dinama i moja prva utakmica i gol. Tad može sve. I krevet da se ne plati, ustat će se čovjek da sjedneš, pojedeš... Ali kad se dogodi jedan negativan rezultat nije ugodno. Kreneš kupiti kruh, čovjek ti kaže nema. Pa samo jedan, kaže nema, za tebe nema – kazao je Damjanović. 

- Sjeli smo jednom prilikom poslije treninga na piće. ‘Dobar dan‘, ‘dobar dan ovdje Igor Štimac‘ kao ‘jeste li vi zainteresirani da dođete u Hajduk?‘ Pomislio sam da su to one neke zezancije. Kažem mu ja da meni nije do zezancije, a on mi odgovori ‘sutra do 12 sati da se nacrtaš na Poljudu‘. Kažem mu da stvarno nemam kako doći, a on mi odgovori da ga apsolutno ne zanima. Nazovem onda jednog prijatelja Nuriju Vukovića, to je stari menadžer iz Šamca, i on je Hašeta jednog taksistu angažirao. Prije toga sam zvao pokojnog Milana Jelića i on je zvao neke svoje prijatelje u nogometnom savezu Hrvatske te se stvarno ispostavilo da imaju moje ime. Došli mi na Poljud, dolazi Mercedes kabriolet iz kojeg izlazi Igor Štimac. I sad čitam ja taj ugovor gdje piše u kunama 20 tisuća. Osjećao sam se onda najbogatijim čovjekom. Računam ja kako ću pomoći svojoj obitelji i prijateljima, a kad sam došao u Split imao sam samo četkicu za zube. Ni marke u džepu – prepričao je Damjanović koji je na Poljudu proveo tri i pol godine.