Nikada ga nisu zaboravili u Hajduku, no većina ostalih klubova željela bi da se ime Ivana Budinčevića ne spominje.
Posjetili smo Budinčevića u njegovom Bajmoku u Vojvodini, ima od toga već nekoliko godina. Tada nam je otvorio dušu i otkrio sve o karijeri i životu.
Budinčević je postao prvak Jugoslavije u sezoni 1978./1979. kao vratar Hajduka, ali nikad nije dovoljno zaradio od nogometa ili mu novac nikada nije isplaćen.
Bio je omiljen među navijačima u Splitu, a bio je i jedan od ključnih igrača u pohodu na naslov kad je tu momčad vodio Tomislav Ivić. Nakon završetka karijere zapao je u financijske probleme, pa se tri godine kasnije prisilno ponovno aktivirao.
Klubovi su mu ostali dužni, pa se vratio u rodnu Vojvodinu, gdje i danas živi iznimno teško i skromno. Navijači Hajduka ga nikada nisu zaboravili, pa su u više navrata prikupljali novac za njegovu pomoć, prisjetila se danas Nova.rs.
"Evo, nakon što sam bio profesionalni nogometaš, trgovački putnik, nakon što sam radio u free shopovima, konobario, trenirao vratare u subotičkom klubu Bačka, u kasno proljeće, ljeto i ranu jesen nešto zaradim baveći se poljoprivrednim poslovima: kopam, orem, sijem, sadim, žanjem, radim za seljake doslovno kao najamna radna snaga. Nemam ni zdravstveno osiguranje, ne javljam se više Zavodu za zapošljavanje. Nema koristi. Po zanimanju sam stolar, ali nema posla koji ne bih radio. Uzalud”, kazao je Budinčević.
Istaknuo je kako ne zna kako doći do novca koji je zaradio igrajući nogomet.
"Mnogi su mi klubovi ostali dužni, nisam se znao izboriti za svoje. Ne mislim na Hajduk koji mi je platio sve što sam zaradio, ali dužni su mi ostali i ljubljanska Olimpija i vinkovački Dinamo, današnja Cibalija. Oba zajedno oko 50.000 tadašnjih maraka. Da barem sada imam taj novac…”