Ante Mladinić umro je 11. lipnja 2002. godine i kako da preskočimo taj datum, godišnjicu smrti velikana ne samo splitskog nogometa, „bijelog” i „crvenog”, nego puno, puno šire...
Barba Biće nije bilo tko, odmah je do Luke Kaliterne, uz bok Tomislavu Iviću. Ovako ga je Hajduk opisao na službenim stranicama:
- Kao izraziti talent već je 1947., s osamnaest godina zaigrao za prvu momčad Hajduka na prijateljskoj utakmici, da bi od 1951. igrao redovito. Za Hajduk je odigrao ukupno 136 susreta i postigao 43 zgoditka. Sudjelovao je u osvajanju Hajdukove titule prvaka Jugoslavije 1952., a nakon smjene generacija 1954. Mladinić odlazi u zagrebačku Lokomotivu, e da bi se već sljedeće godine vratio u Hajduk. Potom odlazi u Srem iz Sremske Mitrovice. Na poziv svoga učitelja Luke Kaliterne vratio se u RNK Split koji njihovom zaslugom 1957. ulazi u Prvu saveznu ligu. Već tada je Biće bio barba Lukin prvi suradnik, upijao je sve ono čemu ga je iskusni trener učio. Bilo je jasno da će jednoga dana postati njegov nasljednik...
Umro je, dakle, prije točno 24 ljeta. Dogodilo se to u Zagrebu, ali je pokopan doma, u Splitu, na Lovrincu. Što je i jedino logično. Kako i priliči. Kao što bismo voljeli da su na splitskom groblju pokopani velikani košarkaš Petar Skansi i tenisač Nikola Pilić, umjesto da su im grobišta u Ljubljani, odnosno Opatiji.
Barba Biće spada u antologijske splitske face, nadasve Hajdukove veličine, premda je snažan pečat utisnuo i u drugim sredinama. Ne mislimo pri tom samo na RNK Split, pa neka je bio i te kakav dio „crvenih”, nego nadasve na ulogu u „kući nogometa/fudbala” u Beogradu.
Bio je izuzetan najprije kao selektor omladinske selekcije od 1968. do 1974. a onda i u mandatu selektora A selekcije Jugoslavije iduće dvije godine. Bio je četvrti u Europi 1976., evo točno pola stoljeća. Četvrti ili pak posljednji, kako hoćete, od četvorice na Final fouru u Beogradu i Zagrebu (porazi od SR Njemačke 2:4 i Nizozemske 2:3, ali poslije kakvih li samo utakmica i produžetaka!). I jedno i drugo je točno. Kao i to da je većinu izabrane selekcije u dresu sa šest buktinja činila momčad Hajduka zlatne generacije Tomislava Ivića. „Bijeli” su ujedno nosili i plavi dres s državnim grbom.
Pamte ga izuzetno i u Partizanu (prvak Jugoslavije 1978. godine s rekordna 54 boda), te Bordeauxu i Zagrebu gdje je uspješno vodio omladinske škole nogometa. U Hajduku je bio trener prve momčadi 1980. - 1982., pa onda i desna ruka Pere Nadoveze 1982. - 1984.
Svatko ima neki svoj specifičan nadimak. Ako smo recimo pokojne Franu Matošića i Dragana Holcera, a danas još uvijek hvala bogu i Ivicu Šurjaka, zauvijek krstili pozivom „kapetane”, barba Biće je bio i ostao samo – selektor. U ta doba imenica izbornik još nije bila skovana, ni poznata.
Želimo ga se spomenuti, da ne padne u zaborav, pa vas podsjećamo. Naš kolega novinar i pisac Andrija Kačić Karlin jednom je ustvrdio kako je hrvatski nogomet u svojoj povijesti imao veliki broj dobrih i uspješnih trenera, ali je Mladinić posebno – osebujan. Kozer puno prije Miroslava Ćire Blaževića. Mladinićeve izjave, stavovi, polemike, prožeto sve gospodskim ponašanjem opčinjavalo je i suparnike i prijatelje, a neke od njegovih izjava postale su antologijske, životne. Poput one osobito slavne – „pila naopako”. Nemoj me pilat naopako. Drugim riječima, ne pravi budalu od mene...
Dok je Ivić često bio „vuk samotnjak” u svojim europskim i svjetskim jurnjavama, barba Biće je baš bio „zoon politicon”. Držao se one „čovjek je društveno biće”, guštajući u sjedjeljkama do dugo u noć, bilo u čuvenoj bašti splitskog hotela Park na Bačvicama ili pak u kafani beogradskog hotela Palace, na prvom katu, gdje se baš okupljala posebna svita, krema nogometno-novinarska, te književničko-glumačkog miljea, uz orasnice, srneća leđa i - litre najboljeg vina.
Poznato je ono njegovo kako „klub može upasti u krizu igre i rezultata, ali ne smije upasti u krizu rukovođenja...”
- Bolji je i najslabiji plan od najbolje improvizacije!
Bio je sustavan do boli, organiziran, iako se to ne bi na prvi pogled zaključilo gledajući njegovo naizgled ležerno ponašanje: duhovitost, šarm i humor. Trošio je najfinije cigarete, dunhill i pall mall, pri ruci uvijek imao upaljač Dupont.
Bio je faca.
P. S.
Znate li kad je Beograd Mladiniću, kao „fudbalska čaršija”, po prvi put okrenuo leđa i oborio mu palac dolje? Kad je u revanšu četvrtfinalne kvalifikacijske utakmice za Euro 1976. u Cardiffu protiv Walesa (za 1:1, što je pobjedu značilo nakon 2:0 u prvoj utakmici u Zagrebu), na teren poslao prvih 11, a da u timu Jugoslavije nije bilo nijednog igrača iz beogradskih klubova. Po prvi put u povijesti!? Presedan! Nečuveno! Pa što misli taj Splićanin, brujale su Terazije i Madera?! „Jeste simpatičan, ali pretera ga baš...”
Igrali su: Marić (Velež), Mužinić (Hajduk), Dž. Hadžiabdić (Velež), Buljan (Hajduk), Katalinski (Nice/Željezničar), Šurjak (Hajduk), Žungul (Hajduk), Oblak (Schalke 04/Hajduk/Olimpija), Đorđević (Hajduk/Bor), Jerković (Hajduk), Popivoda (Eintracht Braunschweig/Olimpija). I još je od 61. minute ušao Vladić (Velež) umjesto Žungula.
Posljednje mjesto na Final Fouru nisu mu oprostili (rekosmo već, 2:4 od SR Njemačke i 2:3 od Nizozemske) i smijenili su ga, ali mu je ubrzo Partizan pružio šansu za „rehabilitaciju”.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....