StoryEditor
Domaći nogometglava u balunu

Zdravko Reić: Štimca izdali igrači

Piše PSD.
20. listopada 2013. - 11:22
Igor Štimac više nije izbornik hrvatske nogometne reprezentacije, doživio je svojevrsni slom, koji su mnogi i priželjkivali. Pitanje je otvoreno, je li sam pao ili je srušen. Činjenica je da je Štimac poslije utakmice javno obznanio kako će ponuditi ostavku, odnosno kako se to uvijeno kaže „staviti mandat na raspolaganje“. Međutim, predsjednik HNS-a Davor Šuker je još prije sastanka Izvršnog odbora HNS-a najavio da će „Štimac biti smijenjen“. Lako je zaključiti da predsjednik nije dozvolio časno povlačenje izbornika već ga je otjerao…

Logika šokiranja

Kako bilo da bilo, dobili smo novog izbornika u liku Nike Kovača, koji će pokušati kroz dodatne kvalifikacije provesti našu reprezentaciju do Brazila. Dogodila se klasična situacija: u slučaju da se provučemo na završni turnir sva slava pripast će Niki, pa i Šukeru, ali ako se dogodi eliminacija to će biti grijeh Štimca. Dakle, Kovač ima komotnu poziciju. Često se događaju takvi obrati, to da jedan trener bude smijenjen, postavljen drugi, s namjerom ili pod izlikom navodno pozitivnog šoka.

Analize brojnih smjena trenera „zbog pozitivnog šoka“ pokazuju da su ti preokreti malobrojni. Pri kraju prošle sezone kad je u Hajduku otkaz dobio Mišo Krstičević, konstatirao sam kako to nije bilo časno. Naime, predsjednik Hajduka Marin Brbić i Nadzorni odbor nisu šup-kartu treneru dodijelili u vrijeme kad se Krstičević na nedostojan način, vulgarno verbalno obrušio na vodeće ljude kluba, već znatno kasnije, uoči finala kupa. Radilo se o tome da su se prepali da Krstičević ne osvoji kup i tako ostane na klupi. Srećom za Brbića i vodeće ljude Hajduka trofej je ipak osvojen, smjena je na taj način opravdana.

Napominjem, sve to nema veze s Igorom Tudorom, koji je naslijedio Krstičevića i tako najavio svoj potencijal, što je i dokazao prošlih mjeseci, jer Hajduk napokon vodi znatno ravnopravniju borbu s Dinamom.

Što se tiče reprezentacije u identičnoj situaciji, možda čak i težoj bio je Slaven Bilić u ciklusu kvalifikacija za Euro 2012., tada je izbornik u noći poslije poraza u Ateni protiv Grčke faktički bio smijenjen da bi vrlo brzo došlo do racionalnog preokreta: Bilić je ostavljen na kormilu za doigravanje protiv Turske. On je to znalački iskoristio.

Štimcu taj nazovimo popust nije omogućen, jer – kako je objasnio Šuker – „predsjednik mora paziti na ugled Vatrenih“. Bilo bi predivno kad bi novi izbornik Niko Kovač uspio izazvati pozitivan preokret i u doigravanju odvesti našu reprezentaciju u Brazil. Naravno, mnogo, možda čak najviše ovisi o ždrijebu parova play-offa, ali sigurno bi svi, uvjeren sam čak i svrgnuti Štimac, itekako bili sretni da se dogodi „happy end“.

Štimac je od starta griješio u nekim svojim samodopadnim izjavama. Čim je izabran za selektora, najavio kako će „njegova reprezentacija učiniti nešto više od do sada postignutoga“. Prevedeno, to je značilo ne samo plasman u Brazil na mundijal, nego i proboj do finala. Sljedeća greška bila je u uvjeravanju nacije da će s lakoćom proširiti roster, tako naći zamjene za neke standardne reprezentativce, koji se neminovno nalaze u fazi slabljenja.

Najteža grupa

Njegov samouvjereni, iskreno samouvjereni gard da će uspješno proći kvalifikacije urodio je zaključkom: Hrvatska je superiorna u odnosu na druge rivale. Tako se na neki način podcijenila snaga drugih reprezentacija, a u isto vrijeme precijenile mogućnosti naše nacionalne momčadi. Istini za volju, Štimac je uoči svake utakmice s odmjerenim respektom govorio o protivnicima, čak je uoči dvoboja sa Škotskom u Zagrebu, upozoravao – u odnosu i na tradiciju - kako je najvažnije osvojiti tri boda, dok su mnogi (Šuker se najviše ugrizao za jezik) najavljivali ne samo sigurno pobjedu nego čak i popravljanje gol razlike.

A činjenica je da je naša grupa bila najteža, što sam i – da tako kažem – matematički dokazivao na temelju ondašnjeg rankinga FIFA. Naime, šest reprezentacija u našoj grupi imale su najmanji zbroj (zbrajao sam trenutne plasmane), druge grupe su taj zbroj imale daleko veći. Logično jer u toj grupi nije bila niti jedna reprezentacija tipa Malte, Andore, Lihtenštajna… protiv koje se moglo sa sigurnošću upisati bodove. Možda je najslabiju reputaciju imala Makedonija, nikako Wales ili Škotska, koje su tradicionalno nogometne zemlje. Međutim, Štimac i za njim drugi, obvezno novinari, predstavljali su kao mogućeg pravog rivala jedino Belgiju.

Najbolja ilustracija vrijednosti igračkog kadra je Liga prvaka, to jest broj reprezentativaca pojedine države u elitnom klupskom natjecanju. Tako Belgija ima trenutno 14 igrača koji stalno nastupaju u Ligi prvaka, Srbija deset…Hrvatska samo tri: Marija Mandžukića, Luku Modrića, Darija Srnu, pa ajde da pridodam i Eduarda Da Silvu.

Zato se veća pogreška od podcjenjivanja protivnika u našoj javnosti dogodila kod precjenjivanja snage naših igrača. Uvriježeno je uvjerenje da imamo pet ekstra klasa: Stipu Pletikosu na vratima, Darija Srnu na boku, Vedrana Ćorluku na stoperu, Luku Modrića u manevru i Marija Mandžukića u napadu. Drugi su, po logici, dopuna, popuna…Imperativ je ipak da ta petorica pruže maksimum, što se nije događalo.

Realni dometi

Vrijeme je da se zamislimo i priznamo kako su baš ti igrači, izuzetak je Pletikosa, tijekom ovih kvalifikacija previše oscilirali. Naša percepcija, na primjer o Mandžukiću je ona iz njegovih najboljih izdanja, posebno u Bayernu.

Međutim, tamo Mandžo igra u znatno kompletnijem sastavu, njemu dodatnu snagu daju Ribery, Robben, Schweinsteiger i drugi. Ili uzmimo Srnu, vjerojatno najboljeg hrvatskog ofanzivnog desnog beka svih vremena. Pa on bez obzira na trud i autoritet nije više onaj Srna od prije dvije, tri godine. A da ne govorimo o realnim dometima Ivana Strinića, Ognjena Vukojevića, Dejana Lovrena, Domagoja Vide i drugih…

Slaven Bilić je uzaludno tragao za pravim partnerom Modriću (Jerko Leko, Vukojević, Tomislav Dujmović, Ivan Jurić), kao i Štimac (Vukojević, Milan Badelj, Josip Radošević, Mateo Kovačić). Ili pitanje lijevog beka…Nema, u Hrvatskoj nije baš lako odgojiti pravog igrača. Mnoge se lansira u orbitu kao velike talente, malo se takvih i realizira.

Sudbina je trenera, posebno izbornika da su na stalnom udaru kritičara. Većina ih doživljava ružan, čak nedostojan kraj. No, ovo sa Štimcem je nadmašilo sve do sada, takav linč kako u medijima tako i na tribinama, zaista nije nitko doživio. Toliko zle namjere kod pojedinih novinara ne dovodi u pitanje samo civilizacijske norme ili pitanje etičnosti, već doslovno se postavlja pitanje radi li se o mržnji, onoj patološkoj.

Još u vrijeme podjele fotelja u HNS-u napisao sam kako je Štimac dobio ulogu koju je oduvijek želio, postao je izbornik reprezentacije. U toj podjeli, svakako u režiji Zdravka Mamića, najmoćnijeg čovjeka našeg nogometa, ipak jedina potrošna rola je, da tako kažem, ona izbornička. Je li Štimac sklopio pakt s Mamićem? Vjerojatno je tu bilo nekih dogovora, ali sigurno nije bilo trgovine u kojoj je izbornik morao u reprezentaciju gurati igrače Dinama.

Prigovaraju na primjer, pozive Alenu Haliloviću. Vidite, Marc Wilmots stalno poziva 17-godišnjeg Zakariju Bakkalija, inače igrača PSV-a (ponikao u Standardu), kako mu se ne bi dogodilo da taj daroviti mladić optira za Maroko i tamo u Belgiji nitko ne sumnja u opravdanost tretmana tog mladića. Kod nas, naprotiv, u svemu se vidi trgovina…

ZDRAVKO REIĆ

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?

Izdvojeno

19. rujan 2020 12:16