Ah, Tomislav Ivić. Otišao je prije deset godina, ostale su uspomene na genijalnog trenera, na njegove svjetske uspjehe, ali i na naše dugogodišnje prijateljstvo. Braco za najbliže, Ivan u nogometnom ambijentu (šjor Ivan i Mister za igrače), a za novinare, pogotovo splitske veliki meštar od trenera, mali Napoleon...
Bio sam već etablirani novinar kada se Ivić, po ideji Ante Mladinića Biće, preselio s Turske kule (trenirao je godinu dana svog Splita) na Stari plac i preuzeo juniore Hajduka. Timbar Ivića kao “crvenog”, ne samo po matičnom dresu (četiri mjeseca i igrač Hajduka, devet utakmica, jedan gol), nego i po uvjerenju, zauvijek je smetao pravovjernima, to jest isključivima u taboru Hajduka bez obzira na činjenicu da je odgojio petnaestak igrača, koji su proslavili “bijele” i s...