Svima koji su s respektom pratili uspjeh hrvatske nogometne vrste u Kataru dosad su omiljene usporedbe bile one koje su oslikavale statistički nerazmjer veličine i snage Hrvatske i država koje je pobjeđivala i ostavljala iza sebe na putu prema samom svjetskom vrhu.

Kanada, površinom 175 puta veća, a brojem stanovnika deset puta veća od Hrvatske, doduše, nije neka nogometna sila, ali imali su vrlo ambicioznog izbornika Johna Herdmana, koji se nije libio najpriprostijih pokušaja psiholoških pritisaka. A na golu Milana Borjana iz “srpskog Knina”, koji je spojio ugodu sa zadatkom provokatora u tom psihološkom ratu. Ali i bahati Herdman i mali Borjan vratili su se kući kao posramljeni gubitnici.

Svjetski respekt

Belgija je dvaput manja od Hrvatske, ali ima triput više stanovnika i triput veći bruto nacionalni dohodak po stanovniku, a i nogometna je sila. I Belgija je zaustavljena, ne prošavši grupu. Hrvatska nogometna vrsta ušla je među osam najboljih u svijetu, u sportu koji je najrasprostranjeniji u svijetu, najpopularniji u svijetu i oko kojeg se vrti najveći novac, pomiješan s politikom dakako. Bio je to trenutak kada je fenomen hrvatske nogometne reprezentacije osvojio svjetski respekt zbog rezultata postignutog isključivo individualnim talentom, radom u vrhunskim umijećem vodstva i stvaranjem tima.

No tu nije bio kraj. Hrvatska je pobijedila i Brazil, koji je slovio kao najozbiljniji kandidat za osvajanje titule svjetskog prvaka. Ili ako hoćete statistički: Brazil je 149 puta površinom veći od Hrvatske, ima 57 puta više stanovnika, od koji su njih 2,1 milijun registrirani nogometaši, a nogomet igra svih dvjestotinjak milijuna. No Brazilci su u suzama otišli kući, a Hrvatska je i drugi put zaredom ponovno ušla među četiri najbolje nogometne reprezentacije na svijetu, zajedno s Argentinom, Francuskom i Marokom.

A hrvatski reprezentativci, vođeni velemajstorom stvaranja pobjedničkog tima Zlatkom Dalićem i predvođeni ne samo nogometnim velemajstorom, već i istinskim vođom Lukom Modrićem, prepoznati su kao suvremeni nogometni vitezovi. Uz tehničku izvrsnost, u njima su prepoznate i druge, danas prilično rijetke vrijednosti: čvrsta vjera i nacionalni identitet koji proizvode posebno zajedništvo, iznimna psihička snaga, poštovanje protivnika, lišenost svake bahatosti ili oholosti.

No u samoj završnici, kada je igra svedena na samo četiri reprezentacije, sve redom izvrsne u nogometu, sve je očitije postalo da se utakmica ne igra samo na terenu, da ne igraju samo igrači, nego i novac i politika koji se oko cijele igre vrte. Oko prvenstva u Kataru vrti se, kažu, 200 milijardi dolara. Najviše dosad. I oni su dio katarskog projekta ovladavanja (i) svjetskim i europskim nogometom, uz presudnu pomoć Francuske kao glavne zemlje partnera.

Ništa bez korupcije

Korupcija pod visokim državnim pokroviteljstvom sastavni je dio tog projekta, od samog početka 2010., kada je bivši francuski predsjednik Nicolas Sarkozy, u suradnji s bivšim šefom UEFA-e Michelom Platinijem omogućio katarskom šeiku Al-Thaniju da postane domaćin svjetskog nogometnog prvenstva, pobijedivši u samom finišu utrke SAD.

U samoj završnici prvenstva Katar ima tri “svoje” momčadi od posebnog interesa. Šeik Al-Thani vlasnik je pariškog PSG-a, čiji je (fantastični) igrač Lionel Messi unaprijed promoviran u glavnu zvijezdu prvenstva, oko koje će se vrtjeti najveći novac i prestiž pa je šeik izravno zainteresiran za plasman Argentine.

Francuska je najbliži katarski partner (i) u projektu svjetskog nogometnog prvenstva, svojom je potporom i otvorenošću za katarske projekte zadužila šeika. Maroko je prva afrička i prva arapska država u završnici svjetskog nogometnog prvenstva, cijeli islamski svijet doživljava ga kao svog predstavnika, a i oni sebe tako doživljavaju. I dakako da je šeiku dužnost učiniti taj uspjeh što većim. Četvrta je Hrvatska, bez ikakve vanjske potpore. Samo nogomet.

Hrvatska je prisutnost tog “igrača ex machina” već spoznala na utakmici protiv Argentine, baš kao i Maroko na utakmici s Francuskom, kao i prethodno neke druge reprezentacije koje su se našle na putu šeikovim interesima.

Izborom katarskih sudaca druge klase za utakmicu za brončanu medalju Hrvatskoj je FIFA unaprijed poslala poruku obeshrabrenja. U takvoj konstelaciji političkih i financijskih interesa, zbog tog “igrača ex machina” utakmica Hrvatske i Maroka unaprijed sliči šahovskoj partiji s kompjutorom, koji ima na raspolaganju toliko opcija da može pobijediti svakog velemajstora. U takvoj partiji pobjeda je ravna istinskom čudu.

Velika količina igara

Upravo zato unaprijed mogu reći (pišem ovo u petak) da je hrvatska reprezentacija moralni pobjednik Svjetskog prvenstva u Katru, bez obzira na rezultat utakmice s Marokom. Ali i prilično sam uvjerena da ovo nogometno prvenstvo, koje je neuobičajeno velikom količinom igara izvan i iznad nogometa naružilo zaista izvrsne igrače i momčadi bez njihove krivnje, neće završiti podizanjem pobjedničkih pokala. Da se istrage za korupciju pokrenute u Belgiji neće zaustaviti na europskim parlamentarcima i njihovoj rodbini. I da šef FIFA-e, Švicarac Gianni Infantino nije bez razloga još prije godinu dana preselio u Katar. Jer katarski je projekt postao mnogo više od igre i od nogometa.