Hrvatski nogometni savez i Vlada Republike Hrvatske potpisali su u Velikoj Gorici sporazum o darovanju zemljišta za izgradnju budućeg kampa selekcija reprezentacije. Niti 25 godina nakon bronce ‘kockastih‘ na Svjetskom prvenstvu u Francuskoj, pet godina nakon srebra s Mundijala u Rusiji, pola godine poslije svjetske bronce iz Katara, dva tjedna poslije srebra u Ligi nacija, Hrvatska će konačno dobiti nacionalni kamp. Odnija đava prišu.
Ono što smo trebali imati odavno, što imaju praktično sve ozbiljn(ij)e nogometne nacije, Hrvatska bi tek 2023. godine trebala dobiti. Sve skupa kasnimo debelo, ali ajde dobro. Bolje ikad nego nikad. Uključili su se i UEFA, lokalne zajednice. Znači može se kad se hoće. Da u po tko zna koji put ponovno najavljenu gradnju nacionalnog stadiona, obnovu Maksimira i Poljuda dublje niti ne ulazimo. Jer da smo svaki put dobili novi ili obnovili postojeći stadion kad su političari to bučno najavili, mogli smo ‘ladno organizirat i Svjetsko prvenstvo. A ovako nemamo dovoljno stadiona ni za igrat HNL s deset klubova, već neki dijele isti.
Vlada RH konačno je (barem se nadamo) konkretno dala ruke da hrvatski nogomet barem počne dobivati infrastrukturu kakvu zaslužuje. No, neke stvari nam i dalje ne daju mira. U srpnju 2020. godine Hajduk je predstavio ondašnji plan izgradnje klupskog kampa u Divuljama. Tadašnji predsjednik Uprave Marin Brbić nadao se da će se prva lopata zakopati početkom 2022. godine. Evo nas u sredini 2023. godine, a još nije napravljen niti onaj prvi preduvjet, nije ‘prebačeno‘ zemljište s Ministarstva obrane na Grad Trogir. Nije normalno da se hvalimo juniorima Hajduka viceprvacima Europe, da cijela Hajdukova Akademija trenira na jednom terenu, a da se koliko god možda taj posao pravno, katastarski ili na bilo koji drugi način zaista i bio kompliciran, zemljište na relaciji MORH-Trogir tri godine ne može ‘prebaciti‘. A da bi potom taj projekt nastavio, da bi ga Grad Trogir ustupio Hajduku. Klub je u međuvremenu bio prisiljen okrenuti se nekim drugim rješenjima i planovima, preseljenju dijela Akademije u Stobreč, poboljšanju infrastrukture na Poljudu.
A čekamo već jako, jako dugo i odluku Vlade RH o tome hoće li podržati organizaciju Europskih igara u Splitu 2027. godine, manifestacije kojom bi se osjetno poboljšala, izgradila, obnovila generalno poprilično oronula sportska infrastruktura u najsportskijem gradu na svitu. Kao nekad za domaćinstvo Mediteranskih igara. I tu smo već debelo u crvenom, kasnimo, a bez podrške Vlade sve će vrlo skoro propasti. U Divuljama umjesto novih Perišića, Livaja, Vuškovića i dalje trče samo gušterice. Tamo je i dalje ledina, drača i kamenje. Projekt kampa u Divuljama je propao. Vrijeme neupitno curi i Europskim igrama. Jer traju Hrvatske igre. Iscuri li bit će to još jedna velika pljuska sportskom Splitu. A može se.