StoryEditor
Domaći nogometdenis bezer

U jednom je trenutku slavio veliku pobjedu, a sekundu poslije metkovskom je treneru život postao prava drama: ‘Bolestan čovjek ima samo jednu želju‘

26. ožujka 2020. - 13:15
Bezer je danas trener TrnjaRanko Šuvar/HANZA MEDIA

- Najvažnije je, prijatelju moj, da je glava na ramenu. Zdrav čovjek ima sto želja, a bolestan samo jednu. Da ozdravi – riječima punim mudrosti kaže nam Denis Bezer, nogometni trener iz Metkovića koji je u rujnu 2018. godine doživio i srećom preživio moždani udar.

Novu priliku za život zgrabio je čvrsto i neće je pustiti. Za „Slobodnu” je otvorio dušu, pustio nas unutra i ispričao nam kroz što je sve prošao u proteklih 18 mjeseci, kako se oporavio, ima li posljedica, kako živi danas i koliko mu se promijenio pogled na život.

- Uf, sad kad se sjetim. Mogao sam biti dva metra ispod zemlje. Što bih ja bez supruge i mojih kćeri!? Više se ne živciram oko nevažnih stvari. Promijenio sam se – govori nam Bezer (44) prisjećajući se tog kobnog 21. rujna 2018. kada ga je strefio moždani.

Dan je to koji slavi kao drugi rođendan.

- Je, je. Već sam proslavio prvi! - nasmijao se od srca.

- Nazvao sam Vladu Babića, predsjednika Kustošije koji mi je puno pomogao tih dana. Bio je korektan, pravi čovjek i prijatelj.

Kao tadašnji trener zagrebačkog drugoligaša Kustošije Bezer je na svom travnjaku porazio Varaždin (2:1), današnjeg prvoligaša. Bila je to pobjeda koja je odjeknula, no slavlje se ubrzo pretvorilo u pravu dramu. Umalo i tragediju. Iako je od toga dana prošla godina i pol, Bezer se kristalno jasno sjeća svakog detalja. Kao da je bilo jučer.

- Sudac je svirao kraj, počeli smo slaviti i onda sam osjetio da mi se zategnula usna na lijevoj strani. Ušao sam u svlačionicu s dečkima, krenula je pjesma, a ja se ukočio. Nisam mogao pjevati. Kažem predsjedniku Babiću da me izvede van. Posjeli su me na stolicu i dali mi vode, a ja se cijeli isprolijevao. To je bio znak moždanog udara. Sreća da mi se to dogodilo u Zagrebu. Već sam za deset minuta bio u kolima Hitne – u dahu nam prepričava Bezer.

Ni u jednom trenutku nije izgubio svijest. U kolima su ga pripremali za operaciju koja mu na sreću nije bila potrebna.

- Odveli su me na CT mozga i ustanovili krvarenje u mozgu 3.3 puta 2.8, što je bilo na granici operacije. Imao sam sreću što je nakon dva sata krvarenje palo na 3.1 puta 2.2. To mi je spasilo život.

Supruga Maja pojma nije imala za kalvariju kroz koju je njezin suprug prolazio. Imali su dogovor poslije utakmice naći se u centru Zagreba, no Denis nije odgovarao na njezine poruke i pozive. Borio se za život.

- Čuo sam njezinu poruku u kolima Hitne, ali nisam mogao do mobitela. Dva sata kasnije predsjednik Babić ju je nazvao i rekao joj što se dogodilo. Dojurila je u bolnicu. Dok sam ležao u krevetu ona me gledala, a ja nisam bio toga svjestan jer su me sedirali. Nije joj bilo lako – kaže Bezer koji je devet dana bio prikovan za postelju u KBC-u Sestara milosrdnica u Zagrebu.

Priznaje da ga je bilo strah. Kako i ne bi.

- Dvadeset godina nisam bio bolestan ni prehlađen, ništa! I onda me pogodi moždani. Nikad do tog trenutka nisam bio u bolnici.

Točan uzrok moždanog ni danas nije poznat.

- Kažu mi da sam imao visok tlak. Negdje 200 sa 160. A ne zna se zašto mi je bio visok. S time su se liječnici najviše borili prvu noć. Inače sam svaki dan pio po par kava, a taj dan popio sam tri. Sve s mlijekom. Da sam prije toga provjerio tlak i počeo piti tablete, možda se ovo nikad ne bi dogodilo.

No Denis je uvjeren kako uzrok nije kava, već stres. Tihi ubojica. To je u našem razgovoru više puta istaknuo.

- Ne pijem, ne pušim. Sportski živim. Bez poroka – čudi se Denis kako je baš njega zadesila kap, ali i ističe kako je neke stvari uzimao zdravo za gotovo.

- Sedamnaest godina neprekidno sam radio kao trener u seniorskom nogometu. Non-stop stres, pritisak rezultata... Praktički nisam imao dana odmora. Tek sam prošlog ljeta prvi put bio s obitelji na moru. Trčiš za poslom, novcem i zaboraviš na obitelj i sebe. Mislim da je to bio glavni razlog.

Nakon otpuštanja iz bolnice metkovskog je stratega čekala rehabilitacija u Krapinskim toplicama. Ondje je proveo 45 dana.

- Od nas 40 na odjelu samo dvojica hodaju. A ja jedan od njih! Nikad neću zaboraviti plakat na kojem je pisalo: jedna trećina vas je mrtva, jedna trećina su teški invalidi, a jedna trećina ste vi. Sedirali su me kako se krvarenje ne bi vratilo.

U toplicama se osjećao kao strano tijelo budući da njegovo stanje nije bilo ni izbliza kritično kao kod ostalih.

- Svi su oko mene bili u goroj situaciji, a ja sam odmah mogao normalno hodati. Radio sam vježbe za jačanje ruku i mišića iako mi nisu trebale. Već tri mjeseca kasnije trčao sam pet kilometara.

No ipak je imao određene poteškoće u početku oporavka, što je i normalno. Prisjetio se anegdote s logopedicom.

- Peti dan nakon moždanog u bolnici donijela mi je na papiru nacrtano razno voće i povrće. Od 25 komada znao sam samo pet! Ajme. Nikako se sjetiti. Na vrh jezika mi bilo. No brzo mi se sve vratilo – smije se.

Premda više nikada neće biti u potpunosti isti kao nekada, Bezer ne osjeća trajne posljedice moždanog udara. Dobro je prošao.

- Ma, meni je mila majka što je moglo biti – naglašava.

- Znam se zapuhati uza stepenice i malo sam izgubio na snazi, ali to je normalno. Ako sam prije mogao stisnuti ruku do 10, sada mogu do 9. Sada je sve super, normalno hodam, pričam... 

O povratku nogometu počeo je razmišljati još u bolnici.

- Malo me bila uhvatila depresija jer nisam znao što ću sa sobom. Morao sam se vratiti.

Što supruzi u početku nije bilo drago.

- Sada je sretna jer vidi da me nogomet vratio u život. To je ono što najviše volim raditi. Čak mi je i liječnica dr. sc. Marina Roje Bedeković, dr. med. s neurologije Sestara milosrdnica rekla da je to u redu jer bih propao da stanem. Mogu ja i bez nogometa, ali kako ću? Cijeli sam život u njemu. Dobro sam napravio što sam se vratio.

U ljeto prošle godine Bezer je preuzeo trećeligaški Zagorec iz Krapine, a ove zime Trnje iz iste lige, 3. HNL Središte. Ali nogometu se vratio pod drukčijim uvjetima. Bez stresa. Izbacio je tog stanara na ulicu i sada život gleda drugim očima. Vedar i nasmiješen, zvonka glasa, zahvalan je što je dobio novu priliku za život. Drukčiji život.

- Ne strahujem hoće li me smijeniti, nema više nerviranja. Evo, baš sam došao s kave i pročitao novine. Laganica. Supruga mi kaže da sam se promijenio, ali nabolje za sebe.

Jedino mora redovno provjeravati tlak i držati ga pod kontrolom.

- Ujutro popijem jednu tabletu, navečer drugu. Obje po pet miligrama.

Ne zvuči strašno.

Nogometnim rječnikom rečeno, Bezeru je život zapucao iz penala, u same rašlje, no on se protegnuo koliko je mogao i obranio udarac. 

Kako kaže ona pjesma: sve je dobro dok si zdrav i dok si živ. Denis Bezer toga je svjestan više nego ikada.

Osobni karton

Denis Bezer rođen je 1975. godine, iz Metkovića je, no svoj je grad napustio još davne 1993. Preselio je u Zagreb gdje je oženio Maju s kojom ima dvije kćeri – Anju (15) i Leonu (8).

S 15 godina Bezer je iz Neretve stigao u Hajduk, ali na Poljudu nije zaigrao za seniore. Ozljeda u stopalu usmjerila ga je u školovanje. U Zagrebu je završio Kineziologiju i 2004. zaposlio se kao profesor tjelesnog odgoja u Osnovnoj školi Žitnjak.

- U Hajduku sam bio četiri godine. Bili su tamo Dado Pršo, Tomo Rukavina, Ivan Jurić, Dragan Stojkić kojemu sam kasnije bio trener u Zagrebu kad sam bio pomoćnik Ćiri Blaževiću... Pukle su mi treća i četvrta metatarzalna kost. To je danas banalna ozljeda, no meni je prekinula karijeru. I evo, sad kao trener dobijem moždani. Ja i moja sreća, haha.

U samostalnoj trenerskoj karijeri Bezer je vodio uglavnom niželigaše iz zagrebačkog prstena poput Vrapča, Kustošije, Sesveta, Lučkog i Zagorca, a sada je na klupi Trnja, člana 3. HNL Središte. 

Podrška sa svih strana

Poruke podrške Bezeru nakon što se doznalo da je doživio moždani udar stizale su sa svih strana.

- U mobitelu mi je bilo 70 SMS-ova, 120 poruka na WhatsAppu, 70 poziva... Svi su se čudili kako se to baš meni dogodilo. Sergej Jakirović dolazio mi je u toplice, kum Žan-Karlo Šimunić također, Tomo Šokota nudio mi je pomoć, javio mi se Dado Pršo iz Francuske, posjećivao me i fizioterapeut Lokomotive Igor Bartolović, javio se i Igor Bišćan... Lijepo je da te se ljudi sjete

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?

Izdvojeno

24. rujan 2020 10:45