StoryEditor
Domaći nogometsretan rođendan

Prvo stoljeće Rata iz Kune: velika obljetnica pelješkog nogometnog kluba, prvu loptu su im donijeli splitski gimnazijalci

8. kolovoza 2020. - 15:50
Prvo stoljeće Rata iz KunePrivatni album

Fiskulturno društvo Rat – Kuna, poluotok Pelješac, prigodom otvaranja novog nogometnog igrališta priređuje 8. kolovoza 1948. godine u Kuni prijateljsku nogometnu utakmicu između F.D. Hajduk (Split) i F.D. Rat (Kuna). Početak u 17 sati. Ulaznice 20 dinara, djeca 10 dinara. Prije početka utakmice svečano otvaranje. Prije podne održat će se koncert glazbe iz Korčule i svirat će prigodno čitav dan. Navečer ples. Preko čitavog dana radi obilno snabdjevan buffet i osigurava posjetiocima prehranu - sve su to 'natiskali' i otiskali na plakatu za utakmicu, kojeg su potom polijepili po svim pelješkim mjestima, i šire, članovi nogometnog kluba Rat, danas stogodišnjaka iz Kune.

- Poluotok Pelješac se u stara vremena zvao Stonski rat, i tako je klub iz Kune, Kune Pelješke, koja se nalazi u općini Orebić, dobio ime. Naš klub je osnovan 1920. godine. Prvi predsjednik mu je bio Ivo Violić. Danas je puni naziv kluba Hrvatski nogometni klub Rat, koji je, uglavnom, igrao u najnižim ligama, prije su se to zvale općinske lige, a sad županijske – priča to Gordan Prišlić, poznati radijski voditelj, legendarni DJ Vjeverica.

Gordan je, naravno, iz Kune. Rođen je za klub, zbog prvog gostovanja splitskog Hajduka u selu poznatom i po slikaru Matu Celestinu Medoviću, te nezaboravne 1948. godine.

- Prvu nogometnu loptu u Kunu donijeli su iz Splita Slavko Bobanović i Miljenko Škurla, koji su tamo išli u Gimnaziju. Igralo se u početku na igralištima Demek, zatim na Bari (ispred crkve Delorite), te na predjelu zvanom Rat, koji se nalazio na po puta do Oskorušnog. Prva utakmicu je klub odigrao u ljeto 1920. godine protiv momčadi iz Potomja, koju je dobio s 2:1. Najstarija slika Rata je iz 1924. godine na kojoj je Rat uoči utakmice s Faraonom iz Trpnja. Kuna je u ono vrijeme bila poznata ne samo po nogometnog klubu i Celestinu Medoviču, po Gospi Deloriti, samostanu, već i po kazalištu, a bila je, nek se zna, i prvo mjesto na Pelješcu koja je imala struju. Poslali su nam naši iseljenici iz Amerike agregat. Ja sam tad dobio razglas, montiro sam ga ga nasred sela, te počeo svoj posao u kojem sam više od pola stoljeća.

Priča Gordan kako su svi dječaci iz Kune sanjali kako će jednog dana zaigrat za Rat, a potom za splitskog Hajduka.

- I ja sam sanjao taj isti san, ali nakon jednog mog nastupa za školu rekli su: 'Mali, nije nešto u redu s tobom. Slabo vidiš. Lopta ti prolazi kroz uši', i tako je moja karijere bila završena na samom početku. Ali, kad već nisam mogao igrat, rekao sam, ja ću pratit našeg Rata, bilježit i ovjekovječit njegove slavne dane.

Uglavnom, Rat je igrao protiv klubova iz okolnih mjesta. Natjecao se u najnižim ligama. Urnebesno je bilo slušati, prisjetio se Prišlić, kad bi se ekipa vratila s nekog gostovanja, pa se pričalo kako je taj i taj postigao pogodak, kako je taj i taj prošao toga i toga, provukao mu loptu kroz noge.

- Čini mi se kako su to ponekad bile lovačke priče, ali, treba priznat, lijepo ih je bilo slušat.

Međutim, znao je Rat zaigrat i protiv nogometnih velikana, a priče o utakmicama sa splitskim Hajdukom prenose se s koljena na koljeno. Slušajući ih čini nam se kako je Hajduk jučer bio u Kuni, a ne prvi put na današnji dan prije točno 72 godine.

- U nas u Kuni je svugdje gdje nije bila šuma, bila loza. U samoj Kuni nismo imali teren gdje ćemo igrat nogomet, već je bio jedan tri kilometra od sela. Međutim, nakon Drugog svjetskog rata, vlasnik tog zemljišta je odlučio posadit na tom terenu lozu, te smo mi ostali bez terena. Poviše Kune je bila, a i danas je krasna borova šuma. Otprilike dvije, tri tisuće borova, a u njoj jedan prostor, koji je bio dosta ravan. Došlo se tad na ideju, kako bi se tu moglo napravit igralište, i tako se okupilo čitavo selo dva, tri dana, pošli smo gore, posjekli borove s tog placa, očistili teren, prokopali ga te napravili igralište, koje se zvalo Igralište u borima – priča dr. Bogomil Cezarović, bivši igrač. Danas mu je gotovo 90 godina.

- Zahvaljujući aktivistima u selu, koji su se manje bavili politikom, a više kako pomoći selu, dobili smo novce za uredit to igralište, i kad smo ga napravili, netko je došao na ideju da se zazove Hajduk. I opet se tražila veza, kako doći do Hajduka.

I došli su, te je Hajduk došao, a kako je bilo, ostalo je zapisano na poleđini plakata.

- Samo tu ne piše kako smo najeli igrače Hajduka, da im je bilo slabo koliko su pojeli. Mnogi su povraćali. Sjećam se nekih utakmica u zadnje vrijeme, pazilo se što se jede. Kad je 1980. godine došao GOŠK Jug igrat protiv nas u najjačem sastavu, a dubrovački klub je bio tad klub iz vrha Druge savezne lige, njihov trener nije dao igračima da jedu pršut. Međutim, kad je Hajduk došao, to je bila festa. Sve žene sela su se bile okupile, te spravljale hranu. Bilo je svega u izobilju, k'o da je pir, a mnogi igrači Hajduka većinu toga nisu imali doma, i onda su se najeli da su jedva hodali po terenu – priča doktor Cezarović, koji je bio najmlađi igrač Rata 1948. protiv Hajduka.

- Ja sam, kao još neki iz Kune, za vrijeme Drugog svjetskog rata bio u Africi, u zbijegu u El Shattu, u Egiptu skupa s tisućama djece i starijih ljudi većinom iz Dalmacije, s otoka, iz Zagore. Kad smo se vratili u Kunu, vratili su se i oni koji su bili na ratištu, te je selo opet oživjelo. Iskreno, od političara smo znali samo za Tita, i više nikoga. Ali, politika je svima bila u drugom planu. Naši stari su zamiškjali kako ćemo preživit, a nama mladima je sve bio Nogometni klub Rat i Omladinski dom.

Pamti se u povijesti Rata gostovanje u Splitu. Hajduk je bio prezadovoljan kako je primljen u Kuni, te je pozvao Rata u goste.

- Igrali smo na Staroj Plinari protiv druge momčadi Hajduka. Bila smo predigra prvenstvenoj utakmici prve momčadi Hajduka i novosadske Vojvodine. Na poluvremenu smo protiv te druge momčadi Hajduka imali neriješeno, ali u nastavku smo dobili sedam pogodaka. Nismo naviknuli na veliki teren – priča dr. Cezarović, koji je ukupno tri puta igrao protiv splitskog Hajduka.

- Mi u selu smo bili prekomodni, te nam se nije bilo lako penjat u brdo kako bi gore igrali nogomet. Nismo bili oduševljeni previše lokacijom, a i teren je, to treba reći, bio malo previše nagnut. I onda 1956. godine kad je jedan naš mještanin odlučio poć u Ameriku, ne sjećam se sad je li poklonio zemlju ili je selo kupilo od njega zemlju za neke male pare, napravilo se današnje igralište. Pored njega svlačionica. Hajduk je došao igrat i na taj teren. Bio je od ondašnjih prvoligaša i Željezničar iz Sarajeva, i nek se zna kako smo dobili sarajevske 'plave'.

Prvih godina nakon Drugog svjetskog rata djeca Kune nisu imala pravu loptu već su nabijali krpenjaču.

- Znali smo svaki dan trčat za krpenjačom ispred crkve. Tko bi došao prvi, zazvonio bi, te bi onda svi drugi krenuli pred crkvu. Ne sjećam se kad je u selo stigla prva prava lopta, te odakle je došla, ali se dobro sjećam kako je svaka utakmica bila festa. Cijelo selo, a tad je bilo 250, 300 stanovnika, tko god se mogao kretat, došao bi na utakmicu. Živili smo za nogomet, za našeg Rata!

Poraz od splitskih ‘bijelih’ 2:4

Rat je 8. kolovoza 1948. godine igrao protiv splitskog Hajduka u sastavu: golman Zvonko Benić, bekovi Mato Čuić i Vatro Ostoja, lijevi half Bogo Cezarović, desni Zdravko Špaleta, centarhalf Dobroslav Tomelić, navala petorka: Anto Cezarović, Slavko Ostoja, Luka Prišlić, Bruno Totić i Anto Colić. Rat je igrao u crvenim dresovima sa zvijezdom, koje je dobio na poklon od ljudi, koji su iz Kune otišli živit i raditi u Čile. Hajduk je bio bolji sa 4:2.

Žestoki okršaji protiv Neretvanca

Sjeća se dr. Cezarović kako je njihov Rat 60-ih nastupao u natjecanju za prvaka Dalmacije.

Nama je trebalo dobit Opuzence, Neretvanca, za probit se u daljnje natjecanje. U to vrijeme nas je dvoje, koji smo igrali, studirali u Zagrebu. Zvali su nas iz sela da dođemo igrat, da će nam platit kartu, i tako smo se iz Zagreba uputili put Trpnja. Vlakom se vozili cijelu noć do Splita, pa iz Splita se ukrcali na brod do Trpnja. Plovili cijeli dan, te na kraju pješke iz Trpnja 12 kilometara do Kune. Možeš mislit ludila. I onda sutra s ostalima put Opuzena na utakmicu.

Bilo je to 1953: u Kuni Vukas, Matošić, Broketa, Luštica...

Najjača momčad koja je bila u Kuni je Hajduk 1953. godine. Izostao je jedino veliki Vladimir Beara, a legendarni Bajdo Vukas je došao s momčadi, ali se prejeo, te nije igrao. Tad je Hajduk s Matošićem, Broketom, Lušticom, Grčićem slavio sa 7:3. Nedo Salacan je za Rat postigao dva pogotka, a jedan Bogomil Cezarović. Zatim 1954. na igralištu kod Plinare u Splitu 7:2 za Hajduk II za koji su igrali Frane Matošić, Božo Broketa, Kokeza, Luštica... (strijelci za Rat Ante Medović Cica i Slavko Ostoja, igrali su još za Rat Mato Cibilić, Toni Kulišić, Nedo Salacan, Mato Čuić, Vatro Ostoja, Anto Jurišić, Bogo Cezarović, Vlatko Bobanović i Anto Čolić, te dva igrača sa strane, Smiljen Zrnčić iz Neretvanca i Niko Jović iz Faraona iz Trpnja). Ostalo je zapisano kako je momčad Rata iscrpio veliki teren te su pali u nastavku (poluvrijeme 1:1).

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?

Izdvojeno

21. rujan 2020 06:28