Nije baš tako jednostavan odgovor na pitanje zašto Marin Jakoliš i njegov, kako govore, “nogometni brat” Antonio Marin djeluju tako raspjevano na Šubićevcu, dok su u Poljudu i Maksimiru bili tek osuđeni na nogometne mrvice i zapećak. Pogotovu, što obojica blistaju u istom rangu natjecanja, gdje sudjeluju i klubovi, koji su ih posudili šibenskom prvoligašu.
Šibenskim prijateljima nogometa, dakako, najviše gode izjave nadarenih igrača o tome “kako je lakše igrati u sredini, “gdje na svakom kantunu osjećaš potporu grada, kluba i navijača“(M.Jakoliš) ili „da si puno mirniji, kad znaš da poslije prve loše partije nećeš preseliti na klupu“ (A. Marin). No, ni ti sportsko-emotivni razlozi nisu dovoljan argument objašnjenja za malu nogometnu eksploziju nadarenog tandema na Šubićevc...