On je najbolji hrvatski sudac, novi Stipe Glavina; moćan je prije svega u taktici suđenja koje nema u pravilima

Mateo Erceg kao Stipe Glavina! Ta usporedba nam se nameće od početka ovosezonskog nogometnog maratona od 36 kola, koliko će se nadmetati hrvatski prvoligaši do proljeća iduće godine.

Usporedba je neizbježna iz najmanje dva bitna razloga. Obojica su dalmatinski prvoligaški suci iz malih mista, kojih se iz emotivnih razloga nisu odricali ni u snu. Glavina iz Klisa, a Erceg iz još manjeg Pristega, ne kako novine pišu iz Benkovca, gdje danas ima nešto više od 50 stalnih žitelja. Drugi je razlog, dakako, bitniji i temeljni povod ovim recima. Mlađi Mateo itekako slijedi, nažalost, preminulog Stipu u bitnim značajkama kvalitetnog nogometnog arbitra. Prije svega, u tzv. taktici suđenja, o kojoj ništa ne piše u pravilima nogometne igre, ali koju Erceg, baš kao i nekad Glavina, ima u svojim sportskim genima.

Možda je televizijski komentator Joško Jeličić, poznat po dobrim nogometnim analizama, ali i nerijetkim bombastičnim izjavama, malo pretjerao, kad je kazao “Erceg je trenutačno najbolji hrvatski nogometni sudac”, ali ta misao, ruku na srce, nije daleko od istine.

Gazda je uvjeren

Za one, koji nisu do kraja u sudačkom “gradivu” valja kazati kako je Mateo dio razvojne skupine sudaca, koju je prije nekoliko godina precizirao Siščanin Vlado Svilokos, a u kojoj su, ako izuzmemo Međimurca Kolarića, mahom Dalmatinci. Oni “klasični” (Erceg, Terzić) ili zagrebački (Čulina, Dadić).

Novi sudački gazda, Francuz Bertrand Layec je silno uvjeren u darovitost spomenutog kvinteta, što je to i potvrdio nedavnim medijskim istupom ili rečenicom “hrvatski suci su na razini europskih nogometnih arbitara”.

Svatko ljubomorno čuva svoje, ali u tome ne treba pretjerivati. I ne treba pod svaku cijenu braniti tu tezu, jer je već sad razvidno jasno kako neki iz spomenutog kvinteta nisu na razini Matea Ercega i Patrika Kolarića. No, ne treba pretjerivati ni u kritiziranju hrvatskih nogometnih sudaca, kao što to uporno čine čelnici i treneri klubova, pa, što kriti, kao njihova “produžena ruka” i mi, novinari.

Mateo Erceg

Tom Dubravec/Cropix

Spomena vrijedni nisu samo odabrani, nadareni suci. Kako se, primjerice, odreći nogometnog intelektualca, Splićanina Duje Strukana, za koga stari sudački bard, gospar Mateo Beusan već godinama tvrdi kako je riječ o najboljem hrvatskom sucu!? Kad već dajemo prostora dalmatinskim nogometnim arbitrima, iako znamo da se Vlado Svilokos neće do kraja s tim složiti, uvjereni smo kako na prvoligaškim utakmicama itekako mogu biti upotrebljivi “alkar” Jakov Titlić i Šibenčanin Dario Kulušić.

Previd ili nakana

Stara je istina da o ukusima ili, ako hoćete, neukusima ne valja previše razglabati. No, kad je sudačka problematika u pitanju, valja odustati od (medijske) hajke na hrvatske arbitre. Iz najmanje dva razloga. Nužno je razlikovati sudački previd od nesportske nakane, ali i bez strasti usporediti naše suce s europskim. Ne mareći pritom za istinu, koja govori da hrvatski suci baš ne kotiraju na europskim listama. Ako bismo, primjerice, usporedili naše arbitre s onima, koji su na neprihvatljiv način dijelili (ne)pravdu Vatrenima ne tako davno u Škotskoj i Poljskoj, onda su Erceg, Strukan, Kolarić i ostalih za te suce daleke svemirske zvijezde. No, kako će naše Europa prihvatiti, ako ih mi stalno pljujemo!? S razlogom i, nerijetko, bez njega.

Ako se vratimo početku teksta, onda kroz dalmatinsku prizmu postoji, ipak, bitna razlika između Matea Ercega i Stipe Glavine. Potonjeg smo upoznali prije 53 godine kao drugog tenora zaboravljene kliške klape “Petar Kružić”, dok je Erceg, s obzirom na svoje Ravne kotare i blisku Bukovicu vjerojatno bliži ojkalici!