Slaven Bilić, za prijatelje Nane, proslavio je 11. rujna 58. rođendan i ne idete uopće za tim da su u razmaku od sedam dana, 11. i 18. rujna te 1968. godine u splitskom rodilištu na svijet došle takve face kao što su junak naše priče i – Toni Kukoč.
Slaven je htio biti košarkaš, o tome se malo zna, a Toni je u početku bio nogometaš u pionirima Hajduka i ta činjenica je poznata, e da bi se na vrijeme prihvatili sporta koji im - bolje ide. Dapače sjajno!
Slaven se vraća doma, radi utakmice što će je naši „vatreni” pod njegovim vodstvom, starog/novog izbornika, odigrati protiv svjetskih prvaka Španjolaca u Poljudu. Vraća se u svoj dom, ponovno u sedlu, opet u središtu zanimanja, iako je nakon nedavnog katastrofalnog poraza od Engleske pala sjena na feštu i cijeli događaj.
Možda je to pretenciozno kazati, jer nije Slaven nigdje otišao e da bi se vratio doma, ali to je posebno znakovit povratak na veliku scenu. Njega kao istinske veličine koja je zadnjih godina čekala kamo će i kako dalje krenuti. Jer, neko vrijeme je mirovao, odnosno bio je „podcaster”, intervjuirao poznate sportaše, a trenersku karijeru je zaledio.
Lanjskog ljeta mnogi su ga željeli vidjeti kao predsjednika Hajduka, bilo je ozbiljnih nakana razgovora u smjeru povratka u doba kad se za sportskog direktora vraćao Goran Vučević, pa je i s prezimenjakom Ivanom na čelu uprave Hajduka (daljnjim rođakom iz drniškog kraja) trebao obaviti razgovore. Mogućnost da se vrati u Hajduk Slaven Bilić je otklonio ili odgodio. Nije rekao ni ne, ni da... Ostalo je u zraku da zapravo čeka još nešto novo. Pa sad je li priželjkivao novi unosan ugovor ili je već tada samo čekao da Zlatko Dalić zaokruži svoj posao na klupi Hrvatske, teško je reći. Ovo potonje nam se čini izgledno, jer kad je Gana, kako se pisalo, zazvala Bilića, on je tu ponudu elegantno odbio, zahvalio im se. Nije bilo zgodno da vodi protivnike „vatrenih” na Mundijalu u Americi, a onda na ljeto da naslijedi Dalića...
Imenjaka poznamo blisko od njegovih ranih početaka i prijateljski smo se uvijek pratili. Njegov otac profesor Ivan, dekan Pravnog fakulteta, doslovce je bdio nad svojim sinom. A Slaven je odmah bio važan dio pionira i juniora Hajduka gdje mu je najbolji prijatelj bio i ostao Ivo Cuzzi. Vinkova sina baš rado spominjemo, spajalo ih je nešto posebno, familijarno, fakultetski. Ako Slaven nije dominirao talentom, jest inteligencijom. Ne, nisu ostali nipošto bili glupi, ali Slaven je svoje nedostatke u igri nadoknadio i nadogradio radom i mudrošću. Vremenom je izrastao u svjetski kalibar nogometaša, u stopera i kapetana s karijerom u Njemačkoj i Engleskoj, te okićenog brončanom medaljom na Svjetskom prvenstvu 1998. godine.
Što mora znati bek?
Preskočili smo neke skaline, pa da se vratimo. Iz juniora Hajduka nije odmah mogao u prvu momčad, išao je na kaljenje u Primorac iz Stobreča, pa u Šibenik. E, tu slijedi zanimljiva priča, u Šibeniku je igrao u stoperskom paru s Nikicom Cukrovom i upamtio riječi trenera Milana Ribara:
- Znate li što mora znati svaki bek? Tri su stvari bitne. Da ne prelazi centar, da se na poluvrijeme mijenjaju strane i kad postignemo gol da strijelcu trči u zagrljaj!
To nam je rado pričao, praveći usporedbu između pošalica nekadašnjih znamenitih trenera i smjera u kojem je današnji balun zagrabio miljama daleko.
A iz Šibenika, na dvojnoj registraciji s Hajdukom, trener Pero Nadoveza ga je zvao u pomoć na gostovanja u Nišu, Mostaru i Skoplju i Slaven je svaki put izvanredno odigrao, što ga je definitivno vratilo u Hajduk gdje će osvojiti ratni Jugokup 1991., te potom još i titulu prvaka i Kup Hrvatske idućih godina, prije plasmana u njemački Karlsruhe. Osvojio je u povratku u Hajduk još i Kup 2000.
O Slavenu kao svestranoj osobi puno znate: pravnik, poliglot, roker, zaljubljen u glazbu svirao je gitaru u sastavima Newera i Rochbau, te nogometaš i trener ovjenčan slavom. Dvaput se ženio, otac je petoro djece. Istaknut u posljednje vrijeme i kao voditelj podcasta kad je intervjuirao najveće sportske zvijezde.
Pa ipak, ono što nam se čini skriveno, nedovoljno javno emitirano jest činjenica da je igrajući nogomet završio i Pravni fakultet. Malo je takvih primjera, a on je posebno ponosan na tu činjenicu čime je pomirio ambiciju i oca i majke. Po nama, to ga čini posebnim, daje mu osobitu patinu. Otac, doktor znanosti i profesor političke ekonomije na Ekonomskom i Pravnom fakultetu gdje je bio i dekan zagovarao je – nogomet. Karijera sina bila mu je važnije od studiranja. No, majka Marija, inače profesorica biologije i zemljopisa u OŠ Skalice gurala ga je da uči. U njegovoj obitelji podrazumijevalo se da se školovanje završava tek fakultetskom diplomom. Tata bi zbog baluna progledao kroz prste, ali Slaven je želio zadovoljiti majku. Malo je poznato da je u elitnoj gimnaziji „Kultura”, danas Prvoj gimnaziji Slaven sve razrede završio s odličnim uspjehom, bio oslobođen mature, te redovito išao na natjecanja iz matematike i engleskog jezika. Odrastao je u Smiljanićevoj ulici pokraj OŠ škole Bol (nekadašnje Bratstvo-jedinstvo) gdje ga pamte kao učenika kojeg su posebno zanimale matematika i povijest.
Škola je svetinja
- Otac me uvijek vidio kao nogometaša, ali za majku Mariju škola je bila svetinja – rekao je Slaven više puta.
Po nama, baš to je ono što Slavena Bilića čini posebnim i danas kad ima 58 godina i kad je po drugi put izbornik „vatrenih”. Odlikaš, u svakom pogledu. U trenutku kad želi ponovit Dalićeve uspjehe (koji je i sam bio junior Hajduka i dijelili su istu svlačionicu). Sam je Slaven rekao da su mu uspjesi Zlatka motiv i misao vodilja...
Da, nitko tada ne bi rekao da u juniorima Hajduka, pod paskom Sergija Krešića igraju dva buduća izbornika reprezentacije Hrvatske. Slaven je u prvom mandatu u šest godina imao peh da se nije plasirao na Svjetsko prvenstvo 2010., ali pobjede protiv Engleza u Zagrebu (2:0) i u Londonu na Wembleyju (3:2), te igre na dva Eura 2008. i 2012. godine ostavile su ga u sjajnoj uspomeni što ga je i vratilo u ulogu izbornika. Pamti se po dobrom. Zlatko je pak nevjerojatno osvojio tri medalje...
Bio je Slaven Bilić i trener Hajduka u dijelu sezone 2001/02, nakon Nenada Gračana, a ranije je zanimljivo da je kao dječak volio Liverpool, a karijera ga je odvela u redove njihova gradskog rivala Evertona.
Koje je sve klubove vodio, nećemo nabrajati, ali epizode na Otoku u West Ham Unitedu i West Bromwich Albionu čine nam se vrijedne trofeja. Slaven je i tražena roba i po nama pravi čovik na pravome mistu da iznova povede nogometaše Hrvatske u nove pobjede...
Sretno večeras! Trebat će ti...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....