Vjerujemo da je vrtio različite scenarije u glavi. Ali da će baš ovako ispasti, teško je mogao očekivati. Turbulentni tjedni su za Slavenom Bilićem koji je, evo, završio svoju prvu akciju na klupi reprezentacije kao stari/novi izbornik. Kako je bilo? Od 1 do 10? Toliko je zamršeno, pa je nemoguće ponuditi jednostavan odgovor.
Ako ćemo gledati onako suhoparno, gole brojke, odnosno bodove – onda je loše. Jako loše. Jer Hrvatska je od mogućih 12 osvojila samo tri boda. Pobijedili su Vatreni Češku na startu Lige nacija. I to jedva. Bila je to prividna dominacija neokrunjena konkretnim prilikama, pa je na kraju opet bilo spašavanja, samo da bi nas VAR „poljubio” i poništio pogodak Česima.
Od Španjolske se u gostima očekivano izgubilo. Primili, pa izjednačili i onda nestali. Prejaka je bila Furija, ne samo u tom susretu, već u svima unazad nekoliko godina. Jednostavno, kako sada izgledaju, ne može im nitko ništa.
I onda ta Engleska... Ajme majko. Kad već nije smio nitko, djeca su napunila tribine na Rujevici. Bilo bi bolje da nisu jer neki su plačući odlazili sa stadiona. Sedma golova u mreži na domaćem terenu povijesni je debakl. Najveći poraz Hrvatske u povijesti. A kada je nešto povijesno loše kao što je bilo ono izdanje u Rijeci, e onda je i za očekivati sve ono što se događalo nakon toga.
More kritika slilo se prema reprezentaciji. Sipala se gorčina na sve strane. Bilić je od jedinog logičnog izbora postao najgori izbornik u povijesti, neznalica, potrošeni trener... I sve bi to bilo donekle podnošljivo da se uz to nisu počele sipati uvrede na osobnoj razini. A Bilić je za to laka meta. Prvo nije stavio ruku na srce dok je svirala himna. Onda je stavio, ali ispod sakoa. Pa njegove slike iz prošlosti s „nepodobnima”, neke njegove stare izjave... Nije pomoglo ni to što je obukao crno odijelo...
Svi su pametni
Slaven je postao Jugoslaven, produkt neoudbaške inicijative za uništenje Hrvatske i svega hrvatskog, pa tako, naravno, i reprezentacije. Zlatko Dalić je, dakako, prisilno otjeran kako bi na njegovo mjesto doveli izbornika koji će nam uništiti sve. A tu letvicu „hrvatstva” koju je Dalić tako visoko postavio, Biliću će biti nemoguće dostići. U startu je u javnosti oslikan kao „manje Hrvat” od svog prethodnika.
Zato je, stoga, kao naručen stigao sramotni poraz protiv Engleske koji je započeo hajku. Mjeri se hrvatstvo, broje krvna zrnca, vade fotografije iz prošlosti koje, usput budi rečeno, ni po čemu nisu sporne, gleda se koliko je intenzivno stavio ruku na srce dok svira himna. Dugo se u našem medijskom prostoru nije vidjela tolika hajka za tako malo vremena. A nije da nije bilo konkurencije...
Razlučimo jedno, Bilić i igrači zaslužili su (i dobili) svaku moguću kritiku za ono što su priredili u Rijeci. Izgubiti se može, pa i uvjerljivo, ali onako izgledati na terenu... To je bilo nešto do sada nedoživljeno. Javio se tako tko god je stigao. Svi koji jesu i nisu upućeni u nogometna zbivanja valjda su se osjetili prozvanima nešto nam svima objasniti oko Bilića. Zašto je on ovakav ili onakav. Ili kako se najčešće moglo pročitati na društvenim mrežama – zašto bi istog časa trebao spakirati kofere i otići iz reprezentacije.
Strah od novog debakla
Iako je većina takvih priča apsolutno dno dna, neke činjenice im ipak idu u prilog. Bilić je jedini izbornik s kojim smo propustili otići na Svjetsko prvenstvo (2010. u Južnoafričkoj Republici). Bio je manje ili više neuspješan u gotovo svakom klubu u kojem je radio. Nije ostvario nijedan uspjeh koji bi ga svrstao u skupinu vrhunskih trenera. Posebno se ističe epizoda u Bešiktašu, gdje je u ruke dobio na papiru sjajnu momčad s kojom u dvije sezone nije napravio ništa, da bi nakon njegovog odlaska klub osvojio dvije uzastopne titule. Godinama ga već prati glas onoga koji je samo uzima otpremnine. K tome, nije ni radio posljednje dvije godine prije dolaska na čelo reprezentacije. A sada je, evo, potpisao i najveći poraz u povijesti naše izabrane vrste.
Kombinirajte to s, po nekima, nedovoljnom količinom iskazanog hrvatstva i eto što smo dobili. Njemu u prilog, naravno, ide raspored koji je također povijesno težak za naše. Bilić je u ruke dobio reprezentaciju, a umjesto laganog zagrijavanja i uigravanja na početku svog drugog mandata, dobio je dvaput Španjolsku i Englesku. Gore nije ni moglo. Rezultat je, istina, (puno) lošiji nego što smo očekivali, ali raspored mu nikako nije bio blagonaklon.
Dojam je popravljen u zadnjem kolu usprkos porazu od Španjolske. Uoči Poljuda strahovalo se od novog debakla i vjerujemo da bi mnogi prije utakmice potpisali poraz od „samo” dva – tri gola razlike. Hrvatska je umjesto toga dugo vodila, pa na kraju ipak sve prosula i izgubila. No, zamirisalo je opet na one stare Vatrene, specijaliste za turnire i igranje na rezultat. Bilić će već u sljedećem okupljanju morati puno bolje. Liga nacija je ključna za kvalifikacije za Euro, a do tada su pred njim brojna, još uvijek neodgovorena, pitanja.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....