StoryEditor
Domaći nogometLEGENDARNI DUDU

Ekskluzivno! ‘Slobodna‘ s Eduardom da Silvom na odmoru u Dalmaciji: Tolike sam golove dao Hajduku, ali sam uvijek respektirao ‘bijele‘ i Torcidu. Volim Split i zato mu se rado vraćam

Piše Slaven Alfirević
1. kolovoza 2022. - 20:31

Eduardo Da Silva u Splitu... Vijest na prvi pogled neobična, ne, neće ga dovesti Hajduk, 39-godišnji Da Silva objesio je kopačke o klin ima već neko vrijeme, ali njegove golove smo i te kako zapamtili u dresu Dinama i nadasve „vatrenih”.

Bio je izuzetan golgeter, naturalizirani Brazilac koji je tako dobro svladao i hrvatski jezik baš kao i vještinu zabijanja golova za Hrvatsku. U svježem nam je sjećanju svima...

U Split ga dovodi prijateljstvo s Ivicom Pirićem, bivšim igračem Hajduka i Zagreba, danas funkcionerom s tako dobrim vezama u Ukrajini, u nogometno-gospodarskim sferama... Družili su se još kad su u Zagrebu živjeli, pa onda u Ukrajini (Eduardo je bio godinama strijelac Šahtara) i evo ih u Splitu. Uz Pirićevu pomoć lako smo se našli.

- Nije to čudno što sam ovdje – priča nam Eduardo. - Bio sam i prije dvije godine i ranije sam dolazio nakon odlaska iz Dinama. Dolazim redovito desetak godina i na ovaj način sam osmi ili deveti put ovdje da ljeto provodim po Jadranu. Ja volim Hrvatsku, obožavam Jadransko more, obalu i otoke, volim Split.

Baš vam je Split posebno drag?

- Pa da, Split mi se dopao kad bismo došli ovdje igrati, a nikad nisam imao vremena i mogućnosti da ga obiđem, razgledam. Kad si igrač onda si izoliran, sa strane, dođeš, odigraš utakmicu, vratiš se... I rekao sam sebi kad završim karijeru sve ću to obići što mi se sviđa. Split mi se sviđa – priča nam Eduardo Da Silva.

Vratili ste se taman sa Šolte, s nedjeljnog izleta?

- Bilo je predivno. Ovdje sam s Ivicom, obitelji nam se druže, djeca... Ljeto, kupanje...

Pardon, vidi se na vama da uživate.

- Naravno, otkad sam ovdje u tjedan dana dobio sam valjda pet kila!

Ha, ha, ne vidi se baš, linija vam je dobra. A što je na meniju?

- Riba, samo riba. Posvetio sam se ribi i obožavam je. Nitko nema tako ukusnu ribu kao što je ima na Jadranu!

Zar je nemate i vi u Brazilu, na Atlantiku?

- A ne, nema tako dobre. Ovdje je riba najbolja na svijetu, garantiram!

Koja vam je najdraža?

- Svaka mu paše, samo da je svježa, friška, to mu je najvažnije – dodaje Ivica Pirić, zadovoljan što je Eduardu dobar domaćin. - I da je na gradele! To naglasite.

- Šampjer i brancin. Može i zubatac – nastavlja Dudu. - Sve mi je super. Obilazimo po Jadranu razne destinacije, volim otoke, uvale. Ali, eto sad je odmor pri kraju, treba u Zagreb, pa u Brazil, ima posla.

Čime se bavite sad kad niste više aktivan nogometaš?

- Posvetio sam se radu u agenciji da pomognem mladim igračima u prijelazu iz juniora u seniore, većinom mladiće od 17 godina da ih preporučim i već sam to uradio, otišli su po Portugalu, Poljskoj, Ukrajini. Na žalost u Ukrajini je sad rat.

- Tužna priča – maše glavom Ivica, pola života mu je u Ukrajini. Mogli bismo skrenuti na ratnu tematiku i ukrajinska stradanja, ali bolje da se držimo vedrijih tema, premda se Ukrajina ne zaobilazi, spominje je i Eduardo.

- Rat, tragično... Intenzivno sam se družio tamo s Ivicom, a ostao sam u kontaktu redovito i s Ognjenom Vukojevićem i Darijom Srnom, veže nas duboko prijateljstvo, u reprezentaciji, u Ukrajini, puno zajedno. Bila su to lijepa vremena kad smo igrali, uživali smo u nogometu.

Sigurno vas prepoznaju ljudi, navijači, kakav je odnos prema jednom dinamovcu?

- Odličan, prepoznaju me, pozdravljaju. Da sam tolike golove za Hrvatsku! A Dinamo? Dao sam puno golova baš Hajduku, ali važno je da uvijek pokažeš respekt i poštovanje prema protivniku. Kad si nogometaš i igraš onda te puca adrenalin, ali uvijek poštuj i svoje i protivničke navijače, poštuj sve oko sebe. Ja sam takav. Sigurno su svi to prepoznali. I sutra mogu mirno prošetat gdje god zaželim.

Karijera vam je vezana za neke Splićane, hajdukovce, Slaven Bilić vas je uveo u reprezentaciju?

- Da, nakon što me pokojni Zlatko (Kranjčar, op. a.) nije poveo na Svjetsko prvenstvo 2006., Slaven je otvorio širom vrata za Ćorluku i Modrića i mene. Imao je muda da nas gurne do kraja, to se nikad

nije i neće dogodit, da tako igrači iz kluba, iz domaće lige uđu odmah u reprezentaciju. Nitko nije vjerovao u nas, Slaven jest. Uvijek ću pamtit i 0:0 iz Rusije i 2:0 protiv Engleske, moj gol, tada su i meni počeli vjerovati...

Boro Primorac vas je uveo u Arsenal, dugo vas je pratio pa vas je Arsene Wenger angažirao, čujete li se s Primorcem?

- Povremeno, da. Na kratko. Sad nismo... Ali dobro pamtim kako mi je bio u pomoć. Njegove riječi su mi odzvanjale kad sam došao. Ovako mi je Boro rekao, doslovno. Nemoj se živcirat. Engleska je drugačija. Čekat ćemo te koliko god bude trebalo. Ti ćeš ovdje igrat. Budi koncentriran. I to mi je puno pomoglo...

Slomili ste nogu protiv Birminghama, upamtili smo po zlu to prezime Taylor?

- A to se dogodi, ne gledam na to kao nešto strašno. Uvijek može i gore da te nešto pogodi. Loše je jedino što su me nakon loma mnogi tretirali i gledali kao robu s greškom, kao da sam karambolirano, polovno auto. Prije su mi gledali vrline, a nakon loma noge samo mane. A dao sam više golova nakon ozljede...

Ostaje žal za propuštenim nastupom za Hrvatsku, baš protiv Brazila, na Mundijalu 2014. u Sao Paulu...

- Ah, dan-danas me to peče. Neke stvari mi nikad neće biti jasne. Niko Kovač nije imao neke argumente da me ne stavi. On je to tako odredio, kao da je Nijemac... Tako je gledao...

Javnost je bila za vas i čekali smo da Brazilac za Hrvatsku, vi, nastupite protiv Brazila?

- Nitko nije bio motiviraniji od mene i silno sam se pripremao, trudio da budem spreman i zdrav. U redu, nisam bio u prvom sastavu, to je trenerova odluka. Ide prva zamjena (Brozović umjesto Kovačića od 61., op. a.), mene nema. Ide druga zamjena (Rebić umjesto Jelavića od 78., op. a.), opet me nema. Trebali smo izjednačit, ima logike da se napad pojača, ali treću zamjenu trener nije ni obavio! Ma da je barem golmana mijenjao, pa ne bih rekao. Nego, treća zamjena nije ni izvršena! Do danas mi je ostalo nejasno. Niti riječ da mi je Kovač objasnio, nikad i nikako. Niko mi nikad nije objasnio zašto je to napravio.

Odnosno nije napravio, nije vas stavio.

- Da. A na tom prvenstvu je Kolumbija stavila da brani Mondragon samo da obori rekord, bude najstariji, da uđe u knjige. Tada je nizozemski izbornik van Gaal omogućio da svaki od 23 igrača koje je poveo upišu makar jedan nastup. To sam upamtio.

I mi smo vas čekali protiv Brazila.

- Nisam zaboravio.

Mislite li da biste u Brazilu imali mjesta u selekciji, s vremenom, kroz karijeru?

- Dok je bio izbornik Scolari bilo je sve rigorozno, znalo se 25 igrača i još dvojica trojica mogli su bit veseli da su blizu i da ih se uopće spominje. Morao si biti u Realu ili Barceloni da si sigurno unutra. Onda je došao Dunga i u tri godine mijenjao je 67 igrača?! Svakoga je zvao. Ranije se teže upadalo u „selecao”. Nogomet se mijenja. Nikad ne znaš. Ja sam imao svoj put, hrvatski...

Peče vas rana iz Sao Paula?

- Peče. Vratili ste me u povijest. Bilo je bitno da igram to proljeće 2014. jer kao neće nitko ući u reprezentaciju tko nije standardan u klubu. Ja sam igrao i davao golove za Šahtar. Mogao sam u Fiorentinu, došli su po mene, ali me gazda Rinat, da, Ahmetov, nije pustio jer da mu ja uvijek zabijem u derbiju protiv Dynama iz Kijeva. I ja sam ostao, igrao i zabio. Išao sam s reprezentacijom, ali sam protiv Brazila ostao na klupi.

Kakav vam je odnos sa Zdravkom Mamićem?

- Nema odnosa. Nema od 2007...

Gledate li HNL?

- Kad god mogu pogledam, na streamu derbi Dinamo – Hajduk obavezno.

Dali ste mnoge golove za reprezentaciju i pamte se, 64 nastupa, 29 golova, ali prije vas se dogodila bronca, poslije vas srebro...

- A moja generacija je bila blizu, igrala sjajne utakmice, kako je samo malo falilo protiv Turske u Beču 2008., ja sam tada bio ozlijeđen... A da ne kažem kako se kasnije u Francuskoj bilo blizu 2016. protiv Portugala, gol se primilo u zadnji čas. Uvijek je Hrvatska pri samom vrhu!

Kakav nogomet vi preferirate, koji klub?

- Nekad ono što je igrala Barcelona, Romario, Ronaldo, pa Messi... Danas je vrh kako Guardiola radi u Cityju, pa Liverpool i Real Madrid...

Mogli smo još, bilo je nadasve ugodno i otvoreno, ali vrijeme je curilo, a Dudu beskrajno strpljiv, ali i umoran od izleta sa Šolte. Rastali smo se uz pozdrav da se sretnemo i dogodine na istom mjestu, ako nas nogometna raskrižja ne sastave drugdje, ranije.

Ljeto, obilazak jadranskih plaža, Ivica Pirić, Split. Dogovoreno.

Sin Matheus veliki je talent u Flamengu, jednog dana mogao bi zaigrati za Hrvatsku, kao tata

 

 

Eduardo Da Silva je hrvatski zet, to je poznato, supruga Andrea podarila mu je dvoje djece, sina Matheusa i kći Lorenu.

Dudu je na podlakticama tetovirao njihova imena i rado nam to pokazuje. Danas obitelj Da Silva živi u Brazilu, nakon posljednje epizode u Legiji iz Varšave prije tri godine, vratio se u Rio gdje radi svoj novi posao u nogometu.

Ima menadžersku agenciju s prijateljem Leandrom Vitorijom s kojim je bio i u Zagrebu svojedobno, a sad su im se putevi opet spojili u Brazilu. Agencija Da Silva & Vitoria Soccer nastoji pružiti šansu mladim nogometašima da odu put Europe kako je to svojedobno Eduardo došao u Hrvatsku kad su ga uočili skauti Dinama, imao je 15 godina.

- Pitajte ga za sina, mali mu je super talentiran – nutka nas Ivica Pirić koji sluša naš razgovor, a Eduardu je skoro neugodno.

- Dobar je, darovit, ali još je mali, ima 11 godina...

Zastao je, pa priznao.

- Da, igra u mladim uzrastima Flamenga i svi kažu da je talentiran. Ima u Brazilu nadarene djece, možete i zamisliti, nama je nogomet sve. I Matheus je među njima. Jednog dana, da, možda zaigra i za Hrvatsku. Zašto ne, kao tata – svidjela se Da Silvi ideja.

Je li Flamengo vaš klub?

- Ja sam rano otišao, a simpatije sam imao za Vasco da Gamu...

I to je čuven klub, evo prije 41 godine sudjelovao je u Splitu na Hajdukovu Trofeju Marjan! - izvukli smo podatak iz rukava.

- Interesantno, nisam znao. Ja sam se, uostalom, rodio dvije godine kasnije – smije se. - Znate, za najveći derbi u Rio de Janeiru svi će kazati da je Fla-Flu, Flamengo – Fluminense, to je kao legenda. Ali, najveće rivalstvo, baš žestoki obračuni su između Flamenga i Vasca da Game, to vam ja tvrdim. Kasnije sam, pri kraju karijere ja zaigrao za Flamengo i sad mi moj Matheus tu igra... - napominje.

A mi dodajemo: sutra, prekosutra još jedan Da Silva može i za Hrvatsku zaigrati. Od tate golgetera i počasnog konzula!

image
Tom Dubravec/Cropix
image
Privatni album
Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
01. kolovoz 2022 20:49