Ticker 1

Prijelomna vijest

Ticker 2

StoryEditor
Domaći nogometđir po globusu

Bio je član zlatne Hajdukove generacije: Najviše žalim što smo ostali nedorečena generacija, imali smo europski finale u nogama

Piše Slaven Alfirević
24. ožujka 2020. - 13:30
Luka Peruzović u BelgijiPrivatni album

Đir po Globusu, evo nas u Belgiji, halo Waterloo... Aaa, ne zbog toga što je tamo zapeo Napoleon, poražen od britanskog vojvode od Wellingtona, nego tamo živi, stanuje Luka Peruzović, jedan od  najtrofejnijih nogometaša Hajduka. U svom opusu zlatnog desetljeća upisuje sve osvojeno te dekade, od titula 1971. do 1979. Četiri naslova prvaka, a za peti je trebalo samo da u Ljubljani Partizan završi minutu ranije, da ne svlada Olimpiju. I pet kupova.

- E, lijepa vremena, sad kad je ovako sve stalo i kad čovjek ima još više vremena provodit sam sa sobom, odvrti se film – rado se Peruzović odazvao.

Priče iz davnine, uspomene na Hamburger, a i nedavni tekst o Hajdukovim europskim ožujcima nagnali su ga da i sam zaviri u album sjećanja.

Koronu nismo zaboravili, kako je Luka?

- Čuvam se doma, odem u šetnju s psom u obližnju šumu, ja sam u Waterloou van grada, tu živim već odavna. Fali mi Split, svake godine dođem dva-tri puta na mjesec dana, sad bih u travnju došao, ali sad sam stand by, mislim da će sad moj povratak zavičaju malo pričekati – raport je s belgijske crte bitke kontra zaraze.

Postoji li za koronu Waterloo, da nastrada kao Napoleon? Svaka sila za vremena?

- Mislim da ćemo svi skupa pričekati još neko vrijeme. Sve su te mjere išle nekako polako, hoću-neću. Nije u Belgiji kritično kao u Italiji, Francuskoj ili Španjolskoj, ali sad više nema okupljanja, dozvali su se pameti, izlasci samo neophodni, spiza i ljekarna. I novine. Trafike fala bogu rade. Makar ja i po internetu surfam, i te kako, ali volim listat novine. Navika – smije se, sa 68 na leđima ne da se u staru gardu. Dodaje:

- Prvi paket mjera, ništa, slabo, nitko ne vodi računa... Međutim, dan po dan, pripali su se. Serviraju razne brojke i sad je atmosfera zastrašujuća. Statistika je ka bikini. Sve otkriva, ali ne pokazuje najvažnije! Nije problem virus, nego kapaciteti zdravstva. Nema dovoljno respiratora. Ne mislim da će ovo završit tek tako.

Familija?

- Sin Luka je u Splitu, kćer Tonia radi ovdje u Bruxellesu. Žena Kitica i ja doma. I pas. Ja i moj Joe odemo u šumu malo trčat. To se smije, a držimo se razmaka ako netko naiđe.

Čitali ste priču o Hamburgeru?

- Kako ne. A ja tu utakmicu nisam igrao. To ste primijetili – smije se, pita nas.

A znamo, bili ste u vojsci?

- Nakon Trabzonspora ujesen i otvaranja Poljuda meni je bio zadnji vlak za vojsku odslužit. Moralo se. Poslalo me u Mostar. Nego, Hamburger je bio vrh moje generacije. I razlaz. Ja sam prije toga, rekoh, morao u vojsku.

Nije li to bila tragika da je vojska uzimala igrače u snazi i punoj formi i klub nikad nije mogao imat kompletnu momčad?

- A to je tako bilo i šta ćemo sad raspravljat. Morao si u slaganju momčadi vodit računa ko će kad u vojsku, a mi smo ostajali igrat sve do 28, to je za klubove bila dobra okolnost. Nije bilo ajmo odma vanka. Ja sam u vojsku krenuo sa 27,5, zadnji čas. A nakon Hamburgera Šurjak je morao u vojsku, za njim je i Rožić otišao.

Gledali ste tu utakmicu?

- Jesam. Revanš sam gledao. Prve se utakmice, pardon, slabo sjećam. Možda sam bio na gađanju, ha, ha, ha... Revanš sam gledao i to ne u kasarni. Imao sam privilegiju s jednim kapetanom, nadređenim koji me baš cijenio, poštovao, izaći u grad da utakmicu skupa gledamo. Potpisao mi je izlaz. Pa smo otišli na večeru u restoran Momčila Vukoja, on je bio lijevo krilo Veleža tada. Tamo smo večerali i gledali. Sjećam se tuge kad smo se vratili u kasarnu.

Kažete vrh i kraj zlatne generacije?

- Prije svega naš zadnji pokušaj. Bez mene. Bilo je velikih utakmica i prije Hamburgera. Frfa (Mužinić, op. a.), Šuro (Šurjak, op. a.) i ja smo bili akteri kroz tri generacije.

I Katalinić, ali istina, branio je minimalno 1971. kao treći vratar i samo jedan nastup 1979.

- Je, dobro... Frfa, Šuro i ja smo igrali s Hlevnjakom, Holcerom, Nadovezom, Vukčevićem... Onda smo bili svi mi skupa u naponu snage, da bi na kraju nas trojica dočekali Zlatka i Zorana Vujovića, Gudelja, Čopa, Maričića, Krstičevića, Budinčevića. To sam htio reći.

Velike utakmice, kažete, koja je najveća?

- Za mene je to bio Leeds United, polufinale Kupa kupova 1973., s druge strane momčad koju je vodio Don Revie i koja nije bila Leeds kao danas, nego je to bila jedna od dvije-tri najbolje momčadi u Europi. Englezi i Škoti skupa, kao reprezentacija Velike Britanije. Joe Jordan i Peter Lorimer, Gray, Jones, Hunter, Clarke, Madeley i da ne nabrajam. Tamo je Jure (Jerković, op. a.) tuka prečku, izgubili smo minimalno, a u Splitu samo 0:0, šanse su imali Jovanić i Šurjak. Nismo prošli, ali sam se osjećao svečano, moćno, korak do finala. Eto, to mi je baš lipa uspomena. Pozitivna.

A St. Etienne, Eindhoven...

- Obje su tužne na svoj način. Recimo, St. Etienne nisam igrao, bili smo ozlijeđeni Holcer, Oblak i ja.

Ili vojska ili ozljede, nikad kompletni?

- Tako ispada, velike utakmice nismo bili u punom sastavu. Ja sam preskočio St. Etienne, pa sam preskočio i bečku Austriju zbog ozljede, a i tu smo trebali u polufinale se plasirati. Barem.

Igrali ste zato u Eindhovenu, važnu ulogu, s desnog beka, krila, servirali šansu Jerkoviću.

- Sjetim se toga često, prošao sam po desnom krilu, vježbali smo tu akciju kao iznenađenje i servirao čistu šansu Juri. Na pet metara. Jerković to nikad nije promašivao. A sad nije stigao ni zapucati. Jedva je taka' balun, valjda u raskoraku i Van Beveren je obranio, ne zna ni on kako. Bio je to mat. Da smo tu zabili, plus prednost od 2:0 iz Splita, bili bismo prošli.

Ostaje žal...

- Ostaje dojam da je cijela moja generacije ispala nedorečena. Morali smo ući u bar jedan europski finale. Nismo bili kompletni kad je bilo najpotrebnije. Znate koja je najjača momčad? Ona iz 1974. Mešković, Džoni, Rožić, moja malenkost, Holcer, Buljan, Žungul, Mužinić, Oblak, Jerković, Šurjak. E, da je ta momčad ostala na okuu koju godinu barem, finale ne bi uteklo. Imali smo ga u nogama. Šteta...

Nije korona ni loša u svom tom zlu. Vrtimo priče iz davnine, kao Ivana Brlić Mažuranić. Zar nije gušt pročitat opet staro gradivo, štivo uvijek zanimljivo? A ne da se pitamo kad će Hamza Barry produžit ugovor..

Na Karaburmu smo došli već siti trofeja

Zar nije Dušan Maksimović, danas pokojni arbitar iz Novog Sada označio najtužniji momenat zlatne epopeje sedamdesetih? Zabili ste gol za 1:1 na Karaburmi i tko će znat da će Maksimović dopustit da Partizan igra sve dok ne zabije za pobjedu u Ljubljani? A u zadnje kolo ste s Partizanom ušli poravnati, s boljom gol-razlikom?

- Meni je tužnija činjenica da nismo ušli u europski finale. A to na Karaburmi, šta ja znam. Mislili smo da će bod bit dosta. Luketin je prošao po desnoj strani, Šime centrirao, ja naletio. Ne, nisam igrao centarfora, barem se ne sjećam. Bila je to samo jedna akcija koja je upalila. Mi se jesmo trudili i pomislili da će i bod bit dosta, vjerovali da će Olimpija izdržat. A OFK je igrao iz petnih žila za Partizan. Mi smo već puno trofeja osvojili, to bi bila treća dupla kruna, Partizan smo tukli 6:1. Nismo bili gladni ni trofeja, ni domaćih pobjeda, nova titula bila bi kao dobar dan, možda je ne bi ni slavili, postali smo dosadni. I to je bio problem što nismo došli Beogradu na Karaburmu i satrali ga.

Kup UEFA s Anderlechtom

Ako nisam uspio u Hajduku, jesam u Anderlechtu. Osvojio sam Kup UEFA 1983., protiv Benfike. I to je bilo posebno. Godinu poslije polufinala smo igrali mi u Anderlechtu i Nottingham Forest, a drugi par je bio Hajduk i Tottenham. Mi smo ušli u finale, a Hajduk je zapeo na Tottenhamu. I tada je falio mali korak za moje „bijele”.

#LUKA PERUZOVIć

Izdvojeno