Mario Kovačević, prema informacijama s kojima raspolažu Sportske novosti, neće biti smijenjen. Ne (samo) nakon Bukurešta, već niti nakon eventualnog posrtaja kontra Lokomotive. Naši izvori, udaljeni od ključnih maksimirskih ureda, tvrde da je ideja Zvonimira Bobana vrlo jasna, izričita, pa i tvrdoglava ako želite: trener ima mir barem do zime, a reprezentativna pauza novi je okvir očekivanog reseta i hvatanja zaleta za dalje! Odbijaju se, kako čujemo, ultimatumi, utakmice "života i smrti" i klasično maksimirsko odbrojavanje koje po "defaultu" počinje nakon svakog ozbiljnijeg kiksa. Dotad, do zime, vjeruje esencija plave vlasti, sve će doći na svoje...
To, međutim, ne znači da oko Dinama ipak ne kolaju priče i kružoci. I da ne može doći do obrata, klasika, Dinamo je to... No, iako, dakle, nitko nikoga nije kontaktirao - zasad! - u različitim kombinacijama pojavljuju se Jerko Leko, Sandro Perković, Igor Jovićević, pa čak i Nenad Bjelica. Pojavljuje se, naravno, i Albert Capellas, i to kao apsolutni favorit, premda je upravo on u jedinom velikom intervjuu koji je dao Jutarnjem listu od takve mogućnosti pobjegao - glavom bez obzira. U srpnju 2025., naime, kada smo stigli u Maksimirsku 128 s kolegom Krajačem, izričito je zamolio da ga se ne fotografira uz klupu prve momčadi kako ni fotografijom ne bi poslao poruku da pretendira na Kovačevićevo mjesto. Bio je vrlo jasan:
- No, no, no, please, to nije moj plan, ni slučajno!
No, upravo je Capellas važniji za ovu priču od svih potencijalnih Kovačevićevih nasljednika, a razlog je apsolutno jasan: Boban mu neizmjerno, neupitno i apsolutno vjeruje.
- Razina njegova nogometnog znanja je frapantno fascinantna - može se čuti što prvi čovjek kluba misli o sadašnjem šefu akadamije.
Tu, međutim, dolazimo do pitanja koje postaje važnije od toga tko bi jednoga dana mogao sjediti na Dinamovoj klupi: koliko je trener prve momčadi u sadašnjem Dinamu zapravo autonoman, a koliko je u neku ruku provoditelj vrlo jasno postavljene strategije? Boban je, pak, na nedavnom brifingu s novinarima upravo toj tezi oponirao inzistirajući da Kovačević ima trenersku autonomiju, da su odluke oko momčadi i utakmice njegove, ali u istome je razgovoru vrlo jasno definirao i neke granice Dinamova nogometa: momčadi moraju igrati 4-3-3, odnosno njegove varijacije 4-2-3-1, eventualno 4-4-2. Četvorica u zadnjoj liniji, slikovito rečeno, su - beton. Autonomija, prevedeno, postoji, uz jasan "ali" unaprijed definiranog nogometnog okvira.
Taj okvir ujedno ne završava na sustavu, jer, budimo realni, postoji i pitanje sportske politike, odnosno rostera. A Boban u kreiranju momčadi, odabiru profila, dolascima i odlascima igrača ima glavnu riječ. Ne znači to da sportski sektor ne postoji ili da trener ništa ne sugerira, no arhitektura današnjeg Dinama dobrim, većim, ključnim dijelom nosi njegov potpis. I onaj šampionski dio, kao i onaj koji budi pitanja. U tome, pritom, nema ništa neobično dok sustav funkcionira. No, kada plan i program krene pokazivati pukotine, svaki snažno personalizirani model prije ili poslije dolazi do iste točke: tko korigira arhitekta kada se pokaže da dio njegovih nacrta možda treba mijenjati?
Dario Dabac jest sportski direktor, Goran Vlaović i Tomo Šokota dio su sportske strukture, tu je Velimir Zajec, i svi oni imaju nogometno iskustvo, znanje i vlastitu vrijednost, ali Bobanova karizma, veličina imena i autoritet unutar kluba naprosto su takvi da je legitimno pitati postoji li oko njega dovoljno jaka nogometna protuteža, ne netko tko će imati drukčije mišljenje na sastanku, nego čovjek koji će u nekome času reći: "Zvone, ovo ne valja." Capellas je nesumnjivo najbliže tome, zato što ima vlastitu nogometnu ideju, obrazovanje i "background" dovoljno snažan da njihov odnos nije platforma predsjednika i izvršitelja, već jaki faktor povjerenja i uvjerenja.
Kako, ujedno, čujemo, i Milan Badelj pojavljuje se kao intrigantna figura budućnosti, no on je tek zakoračio u samostalan trenerski posao, s juniorima zasad ostavlja vrlo dobre dojmove i upravo zato bilo bi kriminalno prerano ga gurati prema prvoj momčadi i potrošiti čovjeka kojeg bi Dinamo trebao razvijati godinama, a ne koristiti kao vatrogasno rješenje.
Jerko Leko logičan je zbog poznavanja sustava. Sandro Perković poznaje kuću i dokazani je vojnik iza kojega sada stoje i značajni inozemni iskoraci, no upravo je on prepustio klupu Mariju Kovačeviću. A već kod Igora Jovićevića, a pogotovo Nenada Bjelice, otvara se sasvim drugo pitanje: obojica su treneri izraženog autorskog potpisa, dovoljno iskusni i formirani da će željeti vlastiti prostor, vlastite korekcije i mogućnost da momčad mijenjaju prema vlastitim uvjerenjima. I sad, hipotetski, dolazimo do ključne točke: koliko takvog prostora Bobanov Dinamo može ponuditi?
Ako predsjednik, naime, uime dugoročne klupske vizije definira sustav, profile igrača, konstrukciju rostera, filozofiju i temeljne postulate, stvar se gotovo može karikirati do kraja: Dinamo bi mogao voditi AI kojem ćete uploadati Bobanove postavke.
Nogomet, međutim, nije algoritam. U nekoj 55. minuti utakmice ponekad treba baciti vlastiti nacrt, priznati da početna ideja ne prolazi, promijeniti strukturu, odnose i ritam, možda čak i ono što je mjesecima proglašavano betonom. A čini se da je upravo tu stigao ovaj Dinamov projekt. Ne nužno pred kraj, ali svakako u fazu u kojoj će se vidjeti može li Kovačević potvrditi ovu viziju ili unutar Bobanova okvira izgraditi i nešto svoje.
Dinamo, metaforički, igra posljednjih desetak minuta regularnog dijela. Kovačević može izboriti pobjedu, produžetke, pa u njima i pokazati da je pravi čovjek za cijelu utakmicu. No, ako projekt jednom uđe u kritičnu krizu, tada će trebati odgovoriti i na možda ključno pitanje: postoji li unutar Bobanova Dinama netko dovoljno snažan da arhitektu kaže - ne? I, možda još važnije, postoji li prostor da čovjek na klupi nešto od onoga što je danas uklesano u kamen jednoga dana jednostavno - promijeni?
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....