Semafor je pokazivao 4-1. Naš hrvač Ivan Huklek pobijedio je Uzbekistanca Rustama Assakalova u kategoriji do 87 kilograma grčko-rimskim stilom u četvrtfinalu olimpijskog turnira. Pogledao je prema gore s očima koje su se polako punile suzama. Na trenutak ih je zatvorio ne bi li ih suspregnuo. Uperio je prst prema nebu i pomislio: Ovo je za tebe!
Ulazak u polufinale i priliku za osvajanje medalje posvetio je svojoj preminuloj sestri Marti. Tada 11-godišnjakinja, izgubila je život prije samo četiri mjeseca. Obitelj Huklek bila je shrvana. Smrt voljene sestra Ivana je nemjerljivo pogodila. Odjednom je sve palo u drugi plan.
- Ma, kakvo hrvanje, kvalifikacije, Olimpijske igre, medalje... – nije htio ni čuti za sport koji je toliko volio, koji je njegov život.
Odlučio je zaboraviti na sve. Tuga je bila prevelika...
No, iza 25-godišnjeg Sesvećanina stoji njegova supruga, kao i sinčić Noa. Tu su i majka, otac te braća. Svi su ga polako počeli nagovarati da se vrati treningu i pokuša izboriti nastup na Igrama. Svjetski kvalifikacijski turnir bio je na rasporedu u svibnju u bugarskoj Sofiji.
- Marta bi voljela da odeš na Olimpijske igre. Učini to za nju! – govorili su mu.
Spartanski režim u Gospiću
Ivan je poslušao.
Dva tjedna su prošla u velikoj žalosti, ali onda se u Ivanu nešto pokrenulo. Snagu je pronašao u vjeri.
- Osjećam da su Bog i sestra uz mene. Počeo sam se više moliti i imao sam osjećaj da su oboje uz mene više nego ikad prije – kazao je uoči puta.
Vratio se treninzima, posljednja šansa za izboriti vizu za Tokio bila je „iza kantuna“. Krenuo je na pripreme u Gospić. Natrag u spartanskom režimu treninga, cilj je bio samo jedan – predstavljati Hrvatsku na olimpijadi.
Prvu borbu u Sofiji trebao je imati protiv Poljaka kojemu je test pokazao da je pozitivan na koronavirus, stoga je Huklek automatski prošao dalje. Slijedio je sraz s Talijanom Mircom Minguzzijem kojeg je svladao s 14-5. U četvrtfinalu lako se obračunao s Čehom Novakom 9-0.
Tokio je bio tu, na dohvat ruke. Trebalo je u polufinalu pobijediti Šveđanina Berga. I to je uspio nevjerojatni Huklek ili „(Hulk)ek“ kako je dobio nadimak. Prezime mu neodoljivo podsjeća na „zelenog junaka“ Marvelovih stripova i filmova. Ulazak u finale značio je siguran plasman na Olimpijske igre. Pridružio se tako Boži Starčeviću.
- Sve bih dao samo da je Marta još tu. I ovu normu, i zlatnu medalju iz Tokija. Nakon borbe sam samo plakao. Sretan sam zbog plasmana, ali ne u potpunosti. Znam da je moja sestra gledala borbu s nekog boljeg mjesta i da je ponosna – govorio je nakon velike pobjede.
Radosna vijest ekspresno je došla do obitelji koja je također plakala, ovaj put od sreće.
- To je bio prvi put nakon dugo vremena da su se nečemu veselili – emotivan je bio Ivan.
Stigao je tako i srpanj te put u Tokio. On i Starčević čine dvojac hrvatskih hrvača na olimpijskom turniru. Božo je svoj nastup, nažalost, već završio. Još i danas svi bruje o nesretnom porazu. Neriješen rezultat ipak je prevagnuo na stranu Iranca Geraeija jer je osvojio posljednji bod u borbi. Rijetko viđen rasplet zahvaljujući pomalo bizarnom pravilu...
U kategoriji do 87 kilograma svoj nastup čekao je Huklek.
Osmina finala donijela mu je okršaj protiv američkog marinca Johna Stefanowicza. „Hulk“ iz Sesveta nije bio nimalo impresioniran te je slavio s 5-3. U četvrtfinalu ga je čekao Uzbekistanac Rustam Assakalov. Ivan je riješio i tu prepreku što je značilo polufinale i priliku za izboriti odličje!
Na megdan je izašao tamnoputom Ukrajincu Zhanu Belenjuku, dvostrukom svjetskom prvaku i osvajaču medalje iz Rija. Sesvećanin je hrabro pao sa 7-1 što znači da će danas imati šansu za broncu. Dostigao je time Starčevićev uspjeh iz s prošlih Igara u Riju, a imat će ga priliku i prestići.
Još jedna prilika da nova olimpijska medalja dođe u Hrvatsku. Malobrojna je naša „delegacija“ u Tokiju, ali iznimno uspješna...
Smiješi se prva medalja nakon 37 godina
Huklek će hrvatskom hrvanju pokušati donijeti treće odličje. Josip Čorak vlasnik je prvoga, srebra iz Münchena 1972., dok je Vlado Lisjak u Los Angelesu 1984. godine bio olimpijski pobjednik.
Istinabog, hrvanje u našoj zemlji i nije baš popularan sport. Treninzi su teški i iznimno iscrpljujući. Zahtijevaju ogromnu disciplinu, gotovo spartanski način života. Često se trenira i do 10 puta tjedno.
Ivan je član kluba iz Sesveta za koji ima samo riječi hvale. Jedan je od najbolje opremljenih s dvije fiksne strunjače, saunom, teretanom i svim ostalim što je potrebno za stvaranje hrvača svjetske klase.
Ni sama procedura prije borbe nije jednostavna. U hrvanju su vaganja na sami dan borbe, što nije slučaj u ostalim borilačkim sportovima gdje se borci važu 24 sata prije.
Kako to obično biva s „malim“ sportovima – primanja su mizerno mala. Stoga su Hukleku od velikog značaja 4000 kuna koje prima od Hrvatske vojske kao pričuvnik.
Ambiciozan je ne samo u sportskom, već i u akademskom smislu. Završio je Školu za cestovni promet te potom upisao izvanredni studij na Kineziološkom fakultetu - smjer hrvanje.
U mislima sa svojom sestrom Martom, pokušat će je još jednom učiniti ponosnom, a nas sve zajedno razveseliti. Deveta hrvatska medalja na dohvat je ruke. Sretno, „Hulk“! ∙