Barbara je čudo! Europska, svjetska i olimpijska prvakinja. Splićanka ima sve. I zaslužila je ploču, počast, doček... Ma sve! Zato smo naš razgovor odmah započeli s najvažnijim pitanjem.
Sprema li se fešta na Pujankama?
- Ja očekujem da Split ‘gori‘! Neću se ni vratiti ako sve ne bude ‘gorilo‘, u crveno! Kad oni budu spremni, onda ću ja sletjeti i doći, haha.
Otkrila je i kome je posvetila medalju.
- Još ne vjerujem, još mi je nestvarno. Ovo je povijest. Presretna sam. Drago mi da su me gledali moji roditelji, prijatelji i obitelj. Medalju posvećujem mojoj sestri koja je kući i nažalost nije mogla biti sa mnom danas.
Nevjerojatno dominantno došla je do olimpijskog zlata u Parizu. Nitko joj nije bio ni blizu. Nećemo pretjerati ni ako kažemo da se ‘prošetala‘ do zlata. Redala je jednu izvedbu bolju od druge. A najbolje je sačuvala za kraj.
- Veći mi je pritisak bio na početku godine izboriti Olimpijske igre. Znala sam da sam dobro trenirala i da sam spremna. Bila bi zadovoljna s bilo kojom medaljom, a kamoli zlato...
Jasno je poručila i što joj je bilo najteže.
- Prva borba mi je bila najteža. Od ostalih sam znala što mogu očekivati.
Dat će si oduška, itekako. Zaslužila je što god poželi. No, jučer iza vage njezin je izbor bio jednostavan. I nakon zlata bi prvo mogla pasti pizza.
- Jučer sam jela pizzu nakon vage. To mi je bilo najvažnije. A sad ću što mi srce poželi – smije se Barbara.
Naša Barbi ima 29 godina. U naponu je snage, ali i iskustva. Spominje se i kraj karijere, ali nećemo brzati. Neka se prvo dobro odmori. A onda polako... Mišljenja smo da Barbara još itekako ima što dati.
- Da mi je netko rekao prije godinu dana da ću osvojiti zlato i završiti s time, možda bih i prihvatila. Ali sada kad se to dogodilo, sve mi je teže. Ne mogu tek tako presjeći. Dobro ću se odmoriti, ostaviti kimono sa strane na koji mjesec. I onda ću vidjeti imam li želje, motivacije, ciljeva... Možda pokušam neki turnir, krenut ću, pa kako bude.
Teško joj je pao poraz u Tokiju na prošlim Olimpijskim igrama. No, sve joj se vratilo u Parizu. Za sav znoj, krv i suze.
- Isplakala sam Tokio. Rekla sam sebi da do Pariza ne moram pobijediti nijednu borbu. Ove Igre su mi bila najveća motivacija. Danas se sve poklopilo kako treba. Sav trud i radi zadnjih 20 godina. Bila sam u svojoj zlatnoj zoni.
Suvereno je pokorila kategoriju do 70 kilograma.
- Osjetila sam da mogu, da sam dobra, vladam u toj kategoriji. Nemam neke sumnje u sebe što je najvažnije. Favoriti padaju i na olimpijskim igrama, također.
Kakav je bio ritual prije borbe?
- Klasika. Malo mi je kiša pokvarila kavicu na suncu. Uhh, kava mora biti. Bez toga mi dan ne može započeti.
Kako ćeš sebe nagraditi?
- Prvo ću se dobro odmoriti. Do sada su svi drugi bili na godišnjim odmorima, ali sad kreće moj! Koliko će trajati ne znam.
Otkrila je Barbara i što planira u Parizu do povratka doma...
- U Parizu smo! Malo ćemo krenuti ulicama, pa ćemo vidjeti ako se nešto dobro nađe. Nije isključeno, naravno. Brine me samo da će mi kufer biti pretežak. Čekirat ćemo dodatnu prtljagu.
Zlato će večeras biti kraj kreveta. Spavat će Barbara nikad mirnije, a san je već dosanjala u stvarnosti. Olimpijska je pobjednica!
