StoryEditor
Splittužna vijest

U 74. godini preminuo legendarni urednik ‘Slobodne‘ Tonči Bonaći: ‘Učio nas je kako svijet učiniti boljim‘

Piše Mladen Krnić
7. svibnja 2020. - 14:14

Novinar Tonči Bonaći postao je vijest, a to – znate i sami – ne sluti na dobro.

Naime, u tom jebenom kontekstu nije niti nužno izrijekom kazati da je umro, jer se malo koji novinar za života dobacio do časti da bude “informacija kao takva”, vijest sama po sebi, zbog nečeg dobroga što mu se dogodilo: zbog odličja koje je hrabrošću zaslužio, zbog pravde kojoj je novinarstvom doprinio, zbog istine koju je iznio ne obazirući se na cijenu, zbog ljepote koju je otkrio ili stvorio, zbog – najvrjednije – one vatre kojom je nekoj ozebloj duši pomogao da se ogrije. Tonča Bonaćija moglo se – već desetljećima – naći i prepoznati u svemu tome, ali vijest je, evo, postao tek sada, sa zadnjim dahom ispuštenim na Svetoga Duju, u 74. godini života i blizu pola stoljeća “misništva” u novinarstvu.

Fratri i pici

Bio je uistinu rođeni novinar, čovjek koji je sagledavao i trošio život kao novinarstvo, a novinarstvo trošilo njega do mjere da se može ustvrditi kako je – kao što netko ne izdrži ozljede zadobivene u prometnoj nesreći – umro od posljedica novinarstva.

Njegov su medij bili valovi Radio Splita, stranice Slobodne Dalmacije i Novog lista, frekvencije Hrvatske radio-televizije i, da tako kažem, “valovi vulgaris” – oni na Jadranskomu moru, koje je obožavao i na kojemu smo tamo oko Korčule i Lastova – dopustite mi i mrvu osobnog u ovom oproštaju od kolege i prijatelja – toliko puta u veliko plavetnilo bacili odmete i kančenice, “razgovarali” s fratrima, kantarima, picima, komarčama... i bižali od nevere lanternistima na Strugi ili Pločici, u Prigradicu, Uble, kod Paparelle pred Jurjevom lukom...

Ne bih se nimalo čudio da je i umro na svom neveliku brodu na kojemu je, osobito nakon što se teško razbolio od one bolesti koja je neizlječivo harala dok još nismo znali ni za “k” od korone, provodio vrijeme, baš kako bi i novinska redakcija bila “prirodno” mjesto za njegovu smrt.

Što je, uostalom, bila i za njegov život.

S Radio Splita, gdje je vodio vrlo slušane emisije kojima je davao pečat i iznimno ugodnim i pamtljivim glasom, kao već “gotov novinar” prešao je u “Slobodnu” 1986. godine, u čemu sam – uz blagoslov tada glavnog urednika Joška Kulušića, čovjeka po vulkanu koji je nosio u sebi i po žurnalističkoj strasti sličnog Bonaćiju – imao svoje prste: uredio sam i objavio njegov prvi tekst u našoj kući, o “urbanom fenomenu” pomame za snažnim motociklima koji su s ulica potisnuli vespe, naslovljen “Radost među nogama”, što je Tonču dodalo gas za buduće sjajno pisanje i, ubrzo, uređivanje za list ključne Gradske rubrike.

Brojni današnji istaknuti novinari “Slobodne” počeli su s Bonaćijem kao urednikom i pamte jutarnje sastanke koje je vodio i zadatke s njima dogovarao kao svojevrsno tempiranje bombe koja će sutra eksplodirati u novinama kao friške, zanimljive, istinite i provjerene informacije, izvještaji, zapisi, intervjui...

Ljubile ga muze

I oni koji nisu mogli pratiti njegov tempo nisu mu zamjerali; strast s kojom je radio i trošio se bilo je nemoguće ne respektirati. Takav je bio i kasnije, kad je otišao iz “Slobodne”, radeći na HTV-u kao suradnik na mnogim projektima, od efektnih priloga u emisijama Gorana Milića do nedavnog, i za Tonča zadnjeg, filma Branka Dobrote o “glasnogovorniku splitske peškarije” Zlatku Ivuliću: redovno bi dodao neko svoje, posebno zrno soli.

Tonča Bonaćija muze su, to bi mnogi potpisali, zbilja poljubile. Bio je talentiran pisac, vrlo duhovit, imao je apsolutni sluh, lipo je piva, znao je i svirat “na žicama”. Nije ga držalo misto i njemu zbilja nisu o plovidbi mogli soliti pamet oni koji nikad nisu sidro digli. Nekima je, znam, išao i na živce, ulazio je u sukobe; nesklon kompromisu, tobože teška narav.

Ali, ne, to je samo komformistički pejorativ za principijelnog čovjeka. Tonča Bonaćija, tipa od čvrste legure, koji je samo, i uvijek, slijedio svoju zvijezdu.

Olgica Ivić Grizelj: Takvog učitelja Slobodna Dalmacija nije imala nikad prije i nikada kasnije


Da, jutros smo saznali još jednu tužnu vijest, nema više ni Tonča Bonaćija. Preminuo je u 74. godini u Zagrebu.

U Slobodnu Dalmaciju došao je s Radio Splita osamdesetih. Nakon što je već svu dalmatinsku slušalačku publiku osvojio putem etera, novina je za Bonaćija bila samo još jedan lak izazov. Sredinom tih osamdesetih glavni urednik Joško Kulušić postavlja ga za urednika Gradske rubrike u koju se u to vrijeme slijevaju mladi i obrazovani ljudi željni novinarskog rada i života.

Tonči Bonaći bio je za njih, zapravo za sve nas najbolji mentor, učitelj zbog kojeg smo učeći prilijevali suze, ali s kojim smo se itekako smijali. Mnogi od nas tek su došli s fakulteta, no Bonaći je za sve nas bio drugi fakultet. Učio nas je što sve može biti vijest te kako novinarstvo može popravljati svijet, onaj osnovni temelj struke zbog kojeg smo se i zaljubljivali u zanat kojim se ispravljaju 'krive Drine'.

A upravo smo s Bonaćijem godinama ispravljali greške koje su se događale u životu grada. Svojim primjerom i strašću prema novinarstvu naučio je i nas da se predamo poslu i da Slobodna Dalmacija bude naš drugi dom. Uvijek smo imali dojam da je njegovo radno vijeme - onoliko koliko traje dan i to nam se sviđalo.

Prvi je bio u redakciji, a na našim jutarnjim sastancima u sedam ujutro, već nas je dočekao s pročitanim svim novinama koje su se tog dana pojavile na kiosku. Naravno, i mi smo morali doći dobro pripremljeni i 'naoružani' brojnim temama. Poslije nas je sve potjerao na ulicu, jer što novinar ima raditi u redakciji... Vijesti se traže na ulici. Svaka pričica za njega je bila velika, a bilješka kraljica.

Naša priča s Tončem Bonaćijem nije se ni sada završila. Takvog učitelja i takvog urednika Gradske rubrike Slobodna Dalmacija nije imala nikad prije i nikada kasnije.
Olgica Ivić Grizelj

Robert Žaja: Snjegu pantin po finoći, a Tonča po gruboći. Ali, onoj finoj gruboći koja me i učila i naučila


Di’š gore, najprije dođe korona, pa onda odu Snježana i Tonči... Gazde i Bonaći! A ti radiš i misliš se, Bože mili, šta ti je ovaj život... Dođe i brzo prođe. Snjegu pantin po finoći, a Tonča po gruboći. Ali, onoj finoj gruboći koja me i učila i naučila, koja me je i vriđala i, kadikad, pofalila. I od mene napravila novinara i urednika, onog staroga glanca kojih je danas sve manje i manje...

A volija bi, sada, da me nije (iz)glanca, da me nije naučija pisat vijest, da mu s pokojnin Davidovićen, ka honorarac, nisan nosija klavir uza skale, da nisan svaki dan, dvi godine, mora autobuson ić u rodilište, brojit novorođene bebe, da nisan s njin, Jeron, doktoron Dorotkom i Borisom Dvornikom mora radni dan okončavat u “Vicka” u dubokoj noći, jer bi možda bija sritniji, možda bi bija negdi uz more i ladika noge, a ne svaki dan iščitava “slova u rifuzi”.

E, prijatelji moji dragi, moja draga kolegice i moj najdraži “zlotvore”, falit ćete mi dok god vas opet ne vidin. Valjda na boljen, lipšen mistu... Javite mi kako je? Nadam se da baren tamo još punim plućima diše splitsko novinarstvo!
Robert Žaja

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
26. lipanj 2022 07:03