Novinar Tonči Bonaći postao je vijest, a to – znate i sami – ne sluti na dobro.
Naime, u tom jebenom kontekstu nije niti nužno izrijekom kazati da je umro, jer se malo koji novinar za života dobacio do časti da bude “informacija kao takva”, vijest sama po sebi, zbog nečeg dobroga što mu se dogodilo: zbog odličja koje je hrabrošću zaslužio, zbog pravde kojoj je novinarstvom doprinio, zbog istine koju je iznio ne obazirući se na cijenu, zbog ljepote koju je otkrio ili stvorio, zbog – najvrjednije – one vatre kojom je nekoj ozebloj duši pomogao da se ogrije. Tonča Bonaćija moglo se – već desetljećima – naći i prepoznati u svemu tome, ali vijest je, evo, postao tek sada, sa zadnjim dahom ispuštenim na Svetoga Duju, u 74. godini života i blizu pola stoljeća “misništva” u novinarstvu.
Fratri i pici
Bio je uistinu rođeni novinar, čovjek koji je sagledavao i trošio život kao novinarstvo, a novinarstvo trošilo njega do mjere da se može ustvrditi kako je – kao što netko ne izdrži ozljede zadobivene u prometnoj nesreći – umro od posljedica novinarstva.
Njegov su medij bili valovi Radio Splita, stranice Slobodne Dalmacije i Novog lista, frekvencije Hrvatske radio-televizije i, da tako kažem, “valovi vulgaris” – oni na Jadranskomu moru, koje je obožavao i na kojemu smo tamo oko Korčule i Lastova – dopustite mi i mrvu osobnog u ovom oproštaju od kolege i prijatelja – toliko puta u veliko plavetnilo bacili odmete i kančenice, “razgovarali” s fratrima, kantarima, picima, komarčama... i bižali od nevere lanternistima na Strugi ili Pločici, u Prigradicu, Uble, kod Paparelle pred Jurjevom lukom...
Ne bih se nimalo čudio da je i umro na svom neveliku brodu na kojemu je, osobito nakon što se teško razbolio od one bolesti koja je neizlječivo harala dok još nismo znali ni za “k” od korone, provodio vrijeme, baš kako bi i novinska redakcija bila “prirodno” mjesto za njegovu smrt.
Što je, uostalom, bila i za njegov život.
S Radio Splita, gdje je vodio vrlo slušane emisije kojima je davao pečat i iznimno ugodnim i pamtljivim glasom, kao već “gotov novinar” prešao je u “Slobodnu” 1986. godine, u čemu sam – uz blagoslov tada glavnog urednika Joška Kulušića, čovjeka po vulkanu koji je nosio u sebi i po žurnalističkoj strasti sličnog Bonaćiju – imao svoje prste: uredio sam i objavio njegov prvi tekst u našoj kući, o “urbanom fenomenu” pomame za snažnim motociklima koji su s ulica potisnuli vespe, naslovljen “Radost među nogama”, što je Tonču dodalo gas za buduće sjajno pisanje i, ubrzo, uređivanje za list ključne Gradske rubrike.
Brojni današnji istaknuti novinari “Slobodne” počeli su s Bonaćijem kao urednikom i pamte jutarnje sastanke koje je vodio i zadatke s njima dogovarao kao svojevrsno tempiranje bombe koja će sutra eksplodirati u novinama kao friške, zanimljive, istinite i provjerene informacije, izvještaji, zapisi, intervjui...
Ljubile ga muze
I oni koji nisu mogli pratiti njegov tempo nisu mu zamjerali; strast s kojom je radio i trošio se bilo je nemoguće ne respektirati. Takav je bio i kasnije, kad je otišao iz “Slobodne”, radeći na HTV-u kao suradnik na mnogim projektima, od efektnih priloga u emisijama Gorana Milića do nedavnog, i za Tonča zadnjeg, filma Branka Dobrote o “glasnogovorniku splitske peškarije” Zlatku Ivuliću: redovno bi dodao neko svoje, posebno zrno soli.
Tonča Bonaćija muze su, to bi mnogi potpisali, zbilja poljubile. Bio je talentiran pisac, vrlo duhovit, imao je apsolutni sluh, lipo je piva, znao je i svirat “na žicama”. Nije ga držalo misto i njemu zbilja nisu o plovidbi mogli soliti pamet oni koji nikad nisu sidro digli. Nekima je, znam, išao i na živce, ulazio je u sukobe; nesklon kompromisu, tobože teška narav.
Ali, ne, to je samo komformistički pejorativ za principijelnog čovjeka. Tonča Bonaćija, tipa od čvrste legure, koji je samo, i uvijek, slijedio svoju zvijezdu.