StoryEditor
KarijeraNOVINAR PRIJE SVEGA

‘Otac je rekao da misli da neće dugo, odjurio sam u Zagreb i shvatio da ga zadnji put gledam‘: Joško Bonaći otvorio srce, priča nam o bolnom gubitku

28. svibnja 2020. - 09:10
Tonči Bonaći sa sinom Joškom, danas poznatim radijskim voditeljemPrivatni album

Di se suze mogu gasit, može li mi itko reći pa me spasit? Nije da bi tija plakat... Stalno mi nešto mozak grebe, pa one nekako krenu same od sebe.

Valjda misle da me mogu spasit, ali ne, ja bi ih tija ugasit. Jer od njih mi nije bolje, a teku protiv moje volje.

Ništa me ne pitaju smiju li teći, ma je l’ mi ima itko reći? Zašto tako u jednom trenu, samo bez najave odjednom krenu... – upitao se radijski voditelj Joško Bonaći u nedavnoj objavi na društvenim mrežama.

Bol zbog gubitka oca Tončija, nezaboravnog urednika i novinara koji je odgojio mnoge generacije medijskih djelatnika, ne jenjava.

Gdje vas je zatekla vijest o očevoj smrti?

- Bio sam doma, jutarnji sati, pripremao sam se za slaganje tema za vikend na Radio Dalmaciji.

Iako sam znao da je teško bolestan i mogao sam očekivati svaki dan poziv da je otišao, dogodilo se to baš na Svetog Duju. Eto, otac je umro baš na taj dan, u ranu zoru.

Kako je izgledao vaš posljednji susret?

– Bilo je to točno dva mjeseca prije njegova odlaska. Išao sam u Zagreb, na HRT, jer sam ušao u konkurenciju za Zlatni studio Jutarnjeg lista u kategoriji “radijski glas godine”.

Baš na toj dodjeli dogovorio sam se s kolegom Goranom Milićem da odemo zajedno posjetiti moga oca u dom za starije i nemoćne, u kojemu je bio već neko vrijeme.

On je valjda jedini za kojeg znam da je već godinama ranije sebi odlučio tamo osigurati mjesto. Nije baš volio posjete, pogotovo otkad mu je otkrivena teška bolest, ali bilo mu je drago što sam poveo kolegu Milića, s kojim je odradio vrhunske stvari za HRT.

Bio sam i tjedan dana ranije s barbom, Tončijevim bratom Davorom, i rođakom Frankom, na poziv polubrata Marka koji živi u Zagrebu. Otac mu je rekao kako misli da neće još dugo.

image
Njih dva Bonaćija
Boris Kragić


Jasno, odmah sam se zaputio u Zagreb i kad sam ga vidio, shvatio sam da se mom starom stvarno bliži kraj. Na odlasku sam pomislio da ga možda posljednji put vidim.

Poljubio sam ga i rekao da mi javi što god da mu treba. Odmahnuo je rukom, kao da sam mu donio loš tekst za novine pa me šalje natrag u redakciju da ga popravim. Znat će kolege čiji je bio urednik kako to izgleda.

Tražio od Milića

Tjedan poslije, kao što rekoh, bio je naš posljednji susret. Sjećam se da je od kolege Milića tražio da mu skine na stick sve reportaže koje je s njim radio za televiziju, davši mu pritom kompletan popis po datumima emitiranja, i nevjerojatno, brojevima pod kojim se uratci nalaze u arhivi HRT-a. Znali smo da te sjajne reportaže više neće nikada vidjeti.

Mnoge ste na sahrani dirnuli do suza kad ste se oprostili od njega tako što ste mu na lijes dobacili primjerke hrvatskih dnevnih novina. Suze su i dalje na vašem licu, voljeli biste da ih možete zaustaviti kako ste napisali u jednoj objavi na društvenim mrežama. Kako se mirite s očevim odlaskom? Tko vam je u ovim trenucima najveća potpora?

- Na onaj svijet sam već ispratio majku koja je prerano otišla. Prošao sam već smrti najbližih. Znao sam da me čeka i skori odlazak oca i kako se to kaže, nekako sam se već pripremio za to.

Ali sad kad sam i službeno ostao bez oboje, uključujući i sve bake i djedove, što mi preostaje, nego se pomiriti s tom činjenicom. Nije otišao samo Tonći. Otišli su svi. Svatko na svoj način.

Nedostaju mi moje kćeri Nola i Nadja i mislim stalno na njih, s obzirom da ne žive više sa mnom, kao ni njihova majka Zorica, ona mi je isto podrška. U ovim teškim trenucima kroz koje prolazim najveća mi je potpora moja djevojka, novinarka Ivana Kapetanović, koja se ne odvaja od mene.

Kolege iz moje redakcije u oproštajnom tekstu poručili su kako njihova priča s njim nije završila te kako takvog učitelja i urednika gradske rubrike Slobodna Dalmacija nije imala nikad prije i nikad poslije. Ljubav prema novinarstvu prenio je i na vas... Jeste li, gledajući oca, još od malih nogu znali da ćete i vi jednog dana biti kao i on, krenuti njegovim stopama?

– Vjerovali ili ne, otac me nikad nije podržavao u mojoj odluci da se bavim istim poslom. Uvijek je govorio da je novinarstvo posao koji ljude ždere i da nam je životni vijek jako kratak. On je najbolji dokaz.

Sjećam se, jednom prilikom, bio sam srednjoškolac, taman sam počeo pisati za školski list i njemu donio neki tekst da mi pogleda. Uhhhh!! Kad tad nisam odustao...

Postavio mi je nekoliko pitanja iz opće kulture na koja nisam znao odgovor. Satrao me tada. Ali nisam odustao, uz pomoć one “ne pada kruška daleko od stabla”, valjda i nešto talenta, pa do riječi profesorice koja mi je rekla da ću jednog dana biti bolji od oca.

Danas sam to što jesam, ali kao što su kolege rekli, novinarstvo nije imalo nikad prije i nikad poslije takvog talenta kao što je moj otac bio. U kojem god je mediju radio.

Bio je poznat kao brz, darovit i duhovit novinar. Je li vam ikad rekao na koju je svoju priču najponosniji?

– Nije mi nikad rekao, ali sjećam se da je bio vrlo sretan kad je dobio nagradu Velebitska degenija Hrvatskog novinarskog društva za TV reportažu “Jaružalom protiv bezakonja”, kad je sjeo za upravljač bagera. Taj je i bager znao voziti!

Znam da je bio ponosan i na činjenicu da je bio pionir u mnogim radijskim formatima koji su i dandanas u primjeni. Bio je ponosan i na tiražu Slobodne Dalmacije dok je bio urednik Gradske... Ipak mislim da je najponosniji na novinare koje je, kako je znao reći, odgojio.

“Oni znaju koliko ja znam da ne znaju”, poznata je njegova uzrečica. Kad si znao koliko i on, mogao si za sebe kazati da si novinar.

Koliko mu je značila “Slobodna”?

– Značila mu je toliko da mi je dao zadatak da mu izradim naljepnicu s natpisom i logom “Slobodne” na kojoj je pisalo “Slobodna plovidba”. Imao je ideju to zalijepiti na svoj brod... Netom prije smrti prodao ga je kako bi podmirio troškove svoga pogreba. Tijelo mu se gasilo mjesecima, ali mozak nikada.

Sigurno vas je bezbroj puta savjetovao o tome kako napraviti dobru novinarsku reportažu, nanjušiti priču koja će izazvati reakciju u društvu... Otkrijte nam neke od njegovih trikova kojima se i sami rado koristite u svom poslu?

– Baš kao što sam kazao, nije me previše savjetovao jer je bio protiv toga da radim u medijima. Zato sam od njega rijetko i tražio savjete. Valjda iz straha da me opet ne ispraši kao onda kad sam tek počinjao.

Što se tiče trikova velikog urednika, to smo svi znali: priče se traže na ulici, nikako za računalom. I da, ako do sedam ujutro nisi pročitao sve dnevne novine, nisi novinar. Zapravo, najbolje da se ne baviš ovim poslom.

To je trik. Biti informiran, puno čitati, pripremiti se za sve što pišeš, snimaš... Uz talent, ako ga imaš, i potpunu informiranost, možda bude nešto od tebe.

Novinari koji su poznavali vašeg oca imaju samo riječi hvale. Kažu da su od njega naučili toliko toga o novinarstvu, smatraju ga jednim od najboljih i najomiljenijih urednika. Kakav je bio kao otac?

– S obzirom da se od moje majke razveo kad sam imao tri godine, otac nije baš sudjelovao u uređivanju mog života. Uvijek je bio tu kad bi mi nešto trebalo, ali za njega se ne može reći da je bio primjer oca kakvog možda vi imate. Ali naučiš živjeti s tim.

image
'Bio otac svima nama koji se bavimo ovim poslom. Novinarstvo mu je bilo najdraže dijete', kaže Joško
Boris Kragić


On je zapravo bio otac svima nama koji se bavimo ovim poslom. Sudjelovao je u uređivanju života, no ipak, novinarstvo mu je bilo najdraže dijete.

Kako je izgledalo odrastanje s Tončijem? Kojih se njegovih riječi često sjetite?

– S ocem sam se viđao kao i svako drugo dijete razvedenih roditelja. Dobro, možda nešto manje negoli druga djeca. No, kad sam bio s njim, uvijek mi je bilo zabavno. Nije on bio baš tip oca koji će te voditi na utakmicu ili u lunapark.

Češće bi bio u nekoj redakciji ili kafiću okružen s imenima poput Momčila Popadića, Tome Bebića, Miljenka Smoje... i bio predmetom njihove zajebancije.

Što bi prvo napravio kad bi došao s posla? Kako se opuštao u slobodno vrijeme?

– On je živio novinarstvo 24 sata. Znam da bi upalio televiziju kad bi došao doma, zavalio se na kauč i kazao: “Neka neko ide po pivo.” Taj neko je uvijek bila polusestra Hela. Opuštao se i vičući s istog tog kauča na kolege s televizije koji su napravili lošu priču.

Postoji li neki detalj iz njegova života koji je ostao nepoznat njegovim kolegama i prijateljima?

– Više-manje o Tončiju, barem u tom profesionalnom smislu, svi su znali sve. Iz novije povijesti možda malo ljudi zna da je otac počeo pisati scenarij za “Novo misto”, seriju na tragu “Malog” i “Velog mista”, a početak priče kreće krajem 80-ih, početkom 90-ih.

image
Joško Bonaći:  Kao srednjoškolac sam počeo pisati za školski list i njemu donio neki tekst da mi pogleda. Uh, kad tada nisam odustao...
Paun Paunović/Hanza Media


Pročitao sam dio scenarija i jako se veselio tom projektu, ali, nažalost, iako je imao dovoljno materijala za početak snimanja, otac nije baš nailazio na razumijevanje onih koji su mu to trebali i odobriti.

U jedno sam siguran, da je u tome uspio, ulice bi, barem što se Dalmacije tiče, bile prazne. U terminu emitiranja, svi bi bili ispred televizije.

Kako čuvate uspomenu na njega? Gledate li njegove televizijske uratke, primjerice posljednji dokumentarac koji je snimio za HRT – “Glasnogovornik Peškarije”? Čitate li priče proizišle iz njegova pera ili slušate isječke iz radijskih emisija...?

– Uspomenu na njega čuvam i čuvat ću ponajprije kroz susrete s ljudima koje je poznavao. Kad god sretnem nekog takvog, obavezno mi prepriča neki susret s njim. Uglavnom to završi smijehom, jer je stvarno uvijek ostavljao dojam na ljude.

Elokventan i duhovit, bez dlake na jeziku, svi su ga voljeli i imaju lijepa sjećanja koja imaju potrebu podijeliti sa mnom. Malo toga mi je dostupno od onoga što je otac radio, ali kad god naletim na nešto, s guštom pročitam, poslušam, pogledam.

Izdvojeno

05. kolovoz 2020 15:08